Svi sve znaju a nitko nikog ne sluša, od ulice do državnog vrha. Jer nema dijaloga kao bitnog elementa reciprociteta u međuljudskim odnosima.

Ranko Mavrak

Postoje države u kojima bi svi rado živjeli. Tamo su dobre plaće i kvalitetne škole, cijeni se stručnost, marljivost i poštenje, živi se u pristojnim stanovima i kućama, voze kvalitetni automobili, udiše čist zrak i pije još čišća voda, javna uprava služi građanima, stopa kriminala je niska a korupcija prava rijetkost. I nitko ne govori o ratu i raspadu takve države. Jer je to nezamislivo i besmisleno.

U Bosni i Hercegovini nema ništa od toga. Plaće su mizerne, škole nikakve, na cijeni su dobre političke veze, marljivost i poštenje nevažni i nepotrebni, državu i njenu upravu krasi endemska korupcija, kriminal cvjeta a gradovi se guše u zagađenom zraku dok su rijeke pretvorene u deponije smeća.

I svaki čas netko prijeti ratom i raspadom države.

I svi sve znaju a nitko nikog ne sluša, od ulice do državnog vrha. Jer nema dijaloga kao bitnog elementa reciprociteta u međuljudskim odnosima.

Dobra država baš kao i loša uvijek je rezultat „narodne volje“, temeljene na stvarnom ili fingiranom slobodnom izboru a taj izbor u slučaju BiH već je desetljećima dosljedno pogrešan.

Jer tamo ljudi uglavnom uporno glasaju za bukače i lažne proroke odnosno borce za navodne nacionalne interese a po pravilu su im najdraži – najveći prostaci među takvima.

Zamislite nominalnog šefa države kako pod nekim šatorom povlađujući masi pjeva šund pjesmu „Ne može nam niko ništa…“.

Takvi su u BiH kulturu političkog dijaloga srozali do razine svjetine na ulici i pijanaca u birtiji svodeći je na raspravu o tome tko je kome veći neprijatelj.

I tu zapravo uopće nema mjesta za nijanse, sve je svedeno na svrstavanje na „naše i njihove“ kako bi se onda bez potrebe da se nešto posebice pojašnjava vodile furiozne kampanje za nametanje „naših“ zahtjeva, vrijednosti i kriterija kao jedino prihvatljivih i opravdanih.

Uvažavanje različitosti, poštovanje drugih i otvorenost za iskren dijalog u takvim su okolnostima tek nepotrebni teret koji komplicira proces prihvaćanja unaprijed zadanih jednostavnih rješenja svedenih na nužno i bezuvjetno svrstavanje.

Jer dijalog je zagovornicima takvih rješenja temeljno izvorište opasnosti po njihovu vlast. Dijalog po svojoj definiciji jeste koristan jer omogućuje da korigiramo svoja stajališta i mišljenje, otklonimo zablude i predrasude.

Već 30 godina ključni političari u BiH izvode monologe a nadvikujući se s oponentima koji to također radije vjeruju da snagom decibela i bizarnošću uvreda i difamacija koje izriču dokazuju snagu svojih argumenata.

Kultura političkog dijaloga u BiH ne postoji jer nema spremnosti da se sluša druge, da ih se čuje i razumije. Uvijek postoji samo jedna „naša“ istina dok drugi lažu i varaju.

„Mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole“, nariču tako horski, i pjevač pod šatorom i njegovi oponenti.

Savršena je to poruka za propast višenacionalnih političkih zajednica i država.

 

 Ranko Mavrak, novinar i analitičar