Potrebna nam je „kultura sjećanja“, a ne „kultura čišćenja svega što je tuđe“.                                                                                                        Kultura sjećanja takođe znači pomirenje sa prošlošću.

 

Petar Andonovski

U već kultnoj knjizi „Kultura laži“, hrvatska književnica Dubraka Ugrešić u eseju „Sve je bila muzika“ govori o tome kako bivši jugoslovenski narodi svoje kulturne prostore čiste od onoga što bi trebalo da bude strano i uređuju svoja mala kulturna domaćinstva. No, da li su za trideset godina od kada ta zajednička država više ne postoji, nacionalisti uspjeli da u potpunosti „konfiskuju sjećanje“ (termin D. Ugrešić)? – Ne! Kultura sjećanja je proživljeno iskustvo jedne generacije i niko je ne može „konfiskovati“ na štetu uspostavljanja druge. Postoji nešto što se naziva generacijsko pamćenje, odnosno dijeljenje istih stavova, vrijednosti, uvjerenja sa svojom generacijom. Jugoslovenski kulturni prostor dio je identiteta svih onih generacija koje su odrasle i živjele u tom kulturnom prostoru.

Posljednja dva mjeseca, dva tužna povoda ponovo su ujedinila  jugo – narod. Nije ih ujedinila ekonomija koja je uvijek najjači adut kada se spomene Jugoslavija, nije ih ujedinio ni sam Tito, već kultura. Kultura je prostor u kome se formira lični identitet, kao i kolektivni, odnosno identitet nacije. Kultura je važan dio identiteta, posebno za male zemlje i narode. Kultura je ta koja povezuje nacije, a ne politika. Smrt Mire Furlan i Đorđa Balaševića oživjela je nekada zajednički kulturni prostori. I Furlan i Balašević (i sama Ugrešić, na koju se pozivam na početku, ne slučajno), bili su Jugoslavija. Oni su bili ti koji su stvorili taj kulturni prostor na kojem je izgrađen identitet nacije koja više ne postoji. Zbog toga je njihov odlazak pogodio čitavu generaciju koja je odrastala i živjela sa njihovim filmovima i muzikom.

Generacija čije je sjećanje izgrađeno na toj kulturi. Kultura sjećanja nije samo nacionalna, već je i generacijska. Odlaskom ljudi koji su činili taj kulturni identitet, kao da gubimo sopstveni.

Budućnost postjugoslovenskog prostora ili „regiona“, kako se danas naziva, upravo je u fuziji kulture. Tu ne mislim na trash kulturu, na rijaliti i zvezde granda, već na onu koju smo naslijedili od generacija Balaševića i Mire Furlan. Zato nam je potrebna „kultura sjećanja“, a ne „kultura čišćenja svega što je tuđe“. Kultura sjećanja takođe znači pomirenje sa prošlošću. Pomirenjem se može oživjeti i stvoriti dostojan postjugoslovenski kulturni prostor.

I da završim kao što sam započeo parafraziranim citatom iz filma „Štefica Cvek u raljama života“ prema istoimenom romanu Dubravke Ugrešić, u kojem glumi Mira Furlan: „Kulturno sjećanje nije sapun koji se troši“.

 

Petar Andonovski je makedonski pisac. Autor je četiri romana i dobitnik Evropske nagrade za književnost.