Toliko smo već navikli na uzročno-posljedične identitetske odnose, da čak nismo ni iznenađeni time što su glavni akteri nedavnog terorističkog napada u Beču – žrtva, policajac, i agresor – istog nacionalnog identiteta.

Piše: Eva Hyksaj Tafili

U vrijeme kada Covid-19 zahtijeva socijalnu distancu, osjećamo, u stvari, da ljudi teže upravo ka uklanjanju barijera, političkih, društvenih, ili međudržavnih granica.

Naše okruženje, slično kao i čitav spektar međuetničkih i međudržavnih odnosa, je pod značajnim uticajem interakcije različitih identiteta, bili oni nacionalni, religijski ili politički. Iz romantičarske perspektive, prisustvo raznih identiteta bi trebalo da svojom raznolikošću obogati odnose između nacija i zemalja na balkanskom poluostrvu. U tom smislu, pomak nije beznačajan, posebno u prvoj deceniji 21. vijeka. Međutim, da bi region dostigao tzv.Pax Balcanicu,  još dosta toga treba da uradimo.

Narodi i religijske grupe na Balkanu su većinu vremena bile u tihom neprijateljstvu. S vremena na vrijeme, ti odnosi su  ličili na oluju iz vedra neba, i ne samo što su narušile već krhko sunarodništvo, već i otvorile mogućnost za periode krvavih ratova. Ovo je imalo posljedice ne samo na ključne, ekonomske aspekte života, već i na društvene i političke. Toliko smo već navikli na uzročno-posljedične identitetske odnose, da čak  nismo ni iznenađeni time što su glavni akteri nedavnog terorističkog napada u Beču – žrtva, policajac, i agresor – istog nacionalnog identiteta.

Identitet, „suprotno od gorepomenute i opšteprihvaćene definicije“ se čini promjenjivim u odnosu na različite situacije koje osoba proživljava. Pandemija i neobično stanje koje je izazvala,  uzdrmali su osnovne životne, a kasnije i političke aktivnosti, ne samo u regionu već i u cijelom svijetu. U vrijeme kada Covid-19 zahtijeva socijalnu distancu, osjećamo, u stvari, da ljudi teže upravo ka uklanjanju barijera, političkih, društvenih, ili međudržavnih granica. Katastrofe, a i velika slavlja, su nas uvijek spajali na Balkanu, i upravo zahvaljujući njima,  ratovi su često zaustavljani i građeni su mostovi među nama. Uprkos tome, život teče dalje, i čak i u ovoj, teškoj situaciji za region, pored vijesti o žrtvama pandemije fokus je na politici, koja nam odvlači pažnju uprkos svemu.

U ovom kontekstu, šok ove pandemske jeseni je ostavka Hašima Tačija. Ni manje ni više senzacionalna od ostavke Ramuša Haradinaja prethodnog ljeta, čini se da je ova ostavka pokazatelj namjere i želje da se pred tužiocem Visokog suda predstavi kao običan građanin, ostavljajući institucionalnu odgovornost iza sebe.  Haradinaj je prethodnog ljeta bio pod istragom, i proglašen je nevinim. Da li će Tačijeva sudbina biti ista? Nakon ostavki Tačija i Veseljija, Haradinaj je pozvao na jačanje jedinstva, ne bi li se Kosovo uspješno suočilo sa institucionalnim izazovima. Kad god se nametne tema jedinstva, osjeća se da je identitet, a posebno nacionalni, malo drugačiji. A pošto su svi identiteti povezani, nadamo se da će Kosovo, sa kojim dijelimo nacionalni identitet, takođe postati primjer za onaj politički i društveni. Proces davanja ostavke i prihvatanja odgovornosti kao obični građanin nije česta pojava u regionu, posebno ne u Albaniji. Stoga, ova praksa Albanaca na Kosovu će, možda, motivisati sve Albance i sve Balkance da idu ka novim identitetima, novim društvenim i političkim odnosima.

 

Eva Hyksaj Tafili, predavačica na Univerzitetu u Tirani, na Fakultetu istorije i filologije. Njena doktorska teza se fokusira na nacionalizme   postkomunističkog Balkana, a teme njenih radova su  balkanska istorija, identiteti, politička tranzicija i aktuelna  politika.