Ipak, obzirom da Evropska politička zajednica neće imati svoju administraciju ni budžet, da ostaje nejasan status institucija Evropske unije, pitanje je kakav je realno kapacitet ovakve organizacije za pripremu i donošenje odluka i posebno njihovu provedbu. 

 Osman Topčagić

Nepunih pet mjeseci nakon što je francuski predsjednik Emmanuel Macron u svom govoru u Evropskom parlamentu, simbolično održanom na završnoj konferenciji debate o budućnosti Evrope 9. maja na Dan Evrope,  iznio ideju o osnivanju Evropske političke zajednice, održan je prvi sastanak na vrhu pozvanih 44 države sa evropskog kontinenta.

Ideje za okupljanje svih država evropskog kontinenta datiraju još od vremena nakon Prvog svjetskog rata kroz Pan-evropski pokret, a u novije vrijeme ponovo su oživjele nakon pada Berlinskog zida i nestanka blokovske podjele.

Ovoga puta, neposredan poticaj za iznošenje prijedloga je bila aplikacija ruskoj agresiji izložene Ukrajine, ali i Moldavije i Gruzije za članstvo u Evropskoj uniji. Uz dodjeljivanje kandidatskog statusa Ukrajini i Moldaviji, ali i vrlo jasnu svijest i poruku da se do punopravnog članstva u Evropskoj uniji dolazi kroz proces koji optimistički traje godinama a realno decenijama, ostala je potreba da se u ovom trenutku traži i uspostavi sve-evropska platforma prvenstveno  za političku i sigurnosnu, ali i saradnju po pitanjima energije, transporta, migracija i drugim, kako potrebe iskažu.

Prvi Samit Evropske političke zajednice je održan u Pragu kao poludnevni sastanak.

Na neka od pitanja koja su se postavila odmah nakon iznošenja ideje o osnivanju ove nove organizacije sada je moguće ponuditi bar približne odgovore.

Kao prvo, sastanak je održan i to je samo po sebi uspjeh. Očuvano je jedinstvo praktično svih evropskih država koje su osudile rusku agresiju na Ukrajinu.

Kako je i najavljeno, nisu usvajani nikakvi dokumenti niti su date zajedničke izjave. Činjenica da su prisustvovale države članice Evropske unije, kandidati i potencijalni kandidati za članstvo, države koje ostaju u susjedstvu i nemaju perspektivu članstva, ali i Ujedinjeno kraljevstvo koje je napustilo EU, potvrđuje sveobuhvatni karakter ove nove organizacije.

Kao i obično na marginama velikih multilateralnih događaja i ovdje je održan niz bilateralnih sastanaka, od kojih su susreti francuskog predsjednika i britanske premijerke, kao i predsjednika Azarbejdžana i Jermenije izazvali najveću pažnju.

Za države Zapadnog Balkana, barem prema izjavama nekih prisutnih zvaničnika, otklonjena je bojazan da će ovo biti zamjena za obećanu perspektivu članstva u EU.

A kako je članstvo, čak i za one koji su najdalje odmakli u pregovorima, još dosta daleka perspektiva, onda je prisustvo i mogućnost razmjene mišljenja, pa i eventualnog donošenja odluka korisna stvar. Konkretna korist će zavisiti i od toga kako će se Evropska politička zajednica dalje razvijati i uspostaviti.  Ako je suditi po jednom analitičkom tekstu Instituta Robert Schuman akcenat bi ovdje mogao biti na pitanjima koja su obuhvaćena političkim kriterijem za članstvo u EU, što bi onda aspirantima za članstvo moglo služiti kao priprema za ispunjavanje i provođenje odgovarajućih uslova.

Ipak, obzirom da prema iskazanim stavovima, Evropska politička zajednica neće imati svoju administraciju ni budžet, da ostaje nejasan status institucija Evropske unije, pitanje je kakav je realno kapacitet ovakve organizacije za pripremu i donošenje odluka i posebno njihovu provedbu.  To će zavisiti i vjerovatno se vidjeti već nakon slijedećih sastanaka koji će se svakih šest mjeseci naizmjenično održavati u državama koju su već članice EU i onima koje to nisu.

 

Osman Topčagić,  sadašnji predsjednik Pan-evropske unije BiH, zadnjih 20-tak godina intenzivno je uključen u procese pridruživanja evroatlanskoj zajednici