Svakim autobusom koji ode pun u jednom pravcu, u Bosni i Hercegovini se smanji vjera u ideale Europske unije.

 Omer Berbić

 Ovaj tekst ne pišem kao politički analitičar, pišem ga kao mlada osoba.

Osoba koja živi promjene u razmišljanju mladih ljudi o perspektivi Bosne i Hercegovine i puta ka Europskoj uniji.

Mnogi kažu da je BiH, a i cijeli region, već na pola puta ka ulasku u Evropsku uniju. Doduše ne formalno-pravno ili institucionlano, više onako autobusima, pojedinačno, čovjek po čovjek. Istina, nisu to više ni isključivo mladi nego cijele porodice koje napuštaju ognjišta i idu u zemlje Europske unije ka boljem životu. Danas, kada pogledate ko sve ide, od onih koji ostaju samo su dvije vrste ljudi. Nepopravljivi optimisti, kakav sam i sam, i stranački uhljebi kojima sistem stranačka „ruka ruku mazi“, odgovara.

Nažalost, onim nepopravljivim optimistima već ponestaje argumentacije zbog čega ostati. Nekada je to bilo “doći će Europa, biće ovdje bolje”. Danas je to došlo do “nema nigdje života kao kući”. Doduše, možda bi i bilo tako da imamo autoceste, poslove, mogućnosti karijera, a da nema granica, političkog prepucavanja i prijetnji ratom.

Nije ovo samo do nas. Istina. Dva su razloga za rastući Euroskepticizam.

Prvi je činjenica da EU objektivno nema svog kapaciteta za absorpciju novih država, niti želi nestabilnu regiju u Europskoj uniji. Ovo rezultira slanjem preplaćenih birokrata u centre EU u Sarajevu i Banja Luci, koji boraveći ovdje, od talentiranih domaćih ljudi, naknadno naprave veće birokrate. Rezultat toga jeste trošenje odgormnog novca EU za projekte, predominantno u Sarajevu i Banja Luci, ali bez većeg rezultata u borbi protiv rastućeg Euroskepticizma.

Uzmimo za primjer Kanton Tuzla, najmnogoljudniju administrativnu jedinicu, koji dobija, usudio bih se napisati, mrvice od novca EU u odnosu na Kanton Sarajevo.

U Republici Srpskoj možemo uzeti primjer Bijeljine kao paralele Banja Luci. Naravno da će ljudi diljem Tuzlanskog kantona ili Bijeljine osjetiti manju privrženost idealima Europske unije nego oni koji od iste imaju veliku direktnu korist. Prirodno, ovo dovede do rastućeg broja ljudi, mimo glavnih centara, koji ne vjeruju u Europsku uniju.

Drugi razlog jeste da mnogi mladi ljudi koji žele u Europsku uniju, tamo već jesu. Rade, većinom, mimo svoje struke, u nadi da će napraviti bolju budućnost za svoju djecu. Svakim autobusom koji ode pun u jednom pravcu, u Bosni i Hercegovini se smanji vjera u ideale Europske unije. Ostaju oni koji moraju misliti onako kako im partijska centrala naredi. Ukoliko se predsjednik probudi na lijevu stranu oni su Euroskeptici, ukoliko bude zadovoljan oni su Eurooptimisti.

Ukoliko EU želi vratiti apsolutnu vjeru u svoje ideale, iste trebaju početi primjenjivati u praksi. Nije Bosna i Hercegovina od Baščaršije do Ilidže.

Tako je treba početi i posmatrati. Trebaju obići Sapnu, Čelić, Bosanski Šamac… kada im budu poplave, dostaviti pomoć, trebaju obići mnoga mala mjesta koja žive tešku postranzicijsku stvarnost. Tjerati državu da forsira autoputeve tamo gdje oni zaista trebaju a ne isključivo od Sarajeva prema moru. Napraviti projekte za nevladine organizacije i mimo Sarajeva ili Banja Luke.

Birokratija i preplaćene birokrate EU centra neće vratiti poljuljanu vjeru u Europsku uniju. To može samo jak i oštar zaokret prema europskim vrijednostima solidarnosti i jednakosti na bilo kojem pedlju države.

 

Omer Berbić, alumni Vesalius koledža, Brisel