“Novo normalno” za one koji žive u gradskim domovima je da i danas, nakon godinu dana, niko od njih nije izašao dalje od malog dvorišta institucije u kojoj se nalazi.

Nikoleta Kosovac

Tog septembarskog jutra probudila me je poruka u kojoj socijalne radnice u organizaciji Liceulice, objašnjavaju da ih nisu pustili u unapred dogovorenu posetu našim prodavcima koji su smešteni u Prihvatilištu za odrasla i stara lica u Kumodraškoj. Puno je nejasnih stavki u Pravilniku koji je donet u cilju prevencije zaraze korisnika svih ustanova socijalne zaštite u Beogradu, a jedna od njih je da posete – koje su se, inače, tih dana odvijale napolju – nisu dozvoljne ako je spoljašnja temperatura ispod 18 stepeni.

U tom trenutku, već nekoliko meseci živimo u vanrednim pandemijskim uslovima. Ne znamo o kome i o čemu pre da brinemo – o tome da li smo svakodnevno, po million puta, ispoštovali sve higijenske procedure, da li smo nabavili sve što nam je potrebno jer narednih nekoliko dana ništa neće raditi, da li ćemo imati posao za nekoliko meseci, koliko će sve ovo da traje, a o mentalnom zdravlju i tome kako se zapravo osećamo retko ko je stizao da misli i govori. Međutim, poražavajuća je činjenica da je jedini način na koji je grad Beograd pokušao da zaštiti one koji žive u gradskim domovima i Prihvatilištu za odrasla i stara lica, gde mnogi od naših korisnika žive, bio taj da ih zatvori i onemogući izlazak van institucija – do daljnjeg. Ubrzo nakon izbijanja pandemije, donet je Pravilnik koji je trebalo da zaštiti korisnike ovih ustanova od zaraze virusom. Pravila nisu bila uvek najjasnija, ni kad su u pitanju posete ni donošenje paketa podrške. “Novo normalno” za one koji žive u gradskim domovima je da i danas, nakon godinu dana, niko od njih nije izašao dalje od malog dvorišta institucije u kojoj se nalazi.

U redovnim telefonskim razgovorima jedan od naših prodavaca, koji živi u jednom od gradskih domova, svaki put pita kako izgleda život napolju, ima li ljudi na ulici i kako se ponašaju. Taj čovek je, podsećam, već više od godinu dana zatvoren u domu i, iako je u međuvremenu revakcinisan, nema izgleda da će mu u skorije vreme biti dozvoljen izlazak i povratak životu na kakav je navikao i o kom sanja svakodnevno i na koji ima puno pravo.

Šta je u ovom slučaju bitnije – da se ispoštuju nejasne, a ponekad i vrlo čudne procedure, ili mentalno zdravlje ljudi koji više nisu sigurni da li se nalaze u nekom loše režiranom filmu, zatvoru ili domu koji bi trebalo da im olakša život?

Kako Liceulice već 10 godina radi sa pripadnicima različitih marginalizovanih grupa na njihovom ekonomskom i socijalnom osnaživanju, u poslednjih godinu dana smo morali da budemo uz njih više nego ikada pre. Bilo je važno da im pomognemo na više nivoa – da budu ekonomski sigurni uprkos tome što je dosta njih bilo onemogućeno da radi, da dobiju podršku u plaćanju kirije, namirnicama i higijenskim proizvodima, da imaju svakodnevnu psihosocijalnu podršku, da pokušamo da ih zaštitimo od potencijalnog inficiranja virusom tako što ćemo ih opskrbiti zaštitnom opremom i biti njihov izvor informacija jer većina njih nema televizor, pametne telefone i dostupan internet itd.

Iako je ova država odavno u potpunosti zapostavila većinu svojih građana i građanki, mi to nikada nećemo učiniti. Borićemo se još glasnije, udruženi i solidarni, dok interes zajednice, javno zdravlje, pravo na krov nad glavom, pravo na obrok i posao, odnosno adekvatna i pravovremena briga o najranjivijim članovima našeg društva ne bude bila u centru socijalnih politika – ali ne samo na papiru već i u praksi.

 

Nikoleta Kosovac, koordinatorka organizacije Liceulice