Zbog propusta u istragama, ni u jednom od 87 slučajeva napada na novinare ili imovinu medija nijedan tužilac u Crnoj Gori nije smijenjen, niti je disciplinski odgovarao, čak niko nije kažnjen ni novčano.

Nikola Marković

Podatak da je u Crnoj Gori od 2004. godine, koja se uzima kao referentna, do danas bilo 87 prijavljenih napada na novinare i imovinu medija najbolje ilustruje na kom je nivou sloboda medija u našoj  državi.

Relevantne  međunarodne organizacije, poput Fridm hausa i Reportera bez granica, Crnu Goru rangiraju kao djelimično slobodnu, a slikovito bi se to moglo opisati kao stanje u kome možete objaviti sve, ako ste spremni da snosite nelegitimne posledice svog pisanja i istraživanja.

Najdrastičniji slučajevi napada na novinare i medije (ubistvo Duška Jovanovića, pokušaji ubistva Olivere Lakić i Tufika Softića, ali i bombaški napad na redakciju „Vijesti“) nijesu rasvijetljeni iako je od nekih prošlo i više od 15 godina.

Dva su ključna razloga za to: nedostatak političke volje doskorašnje vlasti i nedostatak profesionalnih kapaciteta u tužilaštvu i policiji. Uostalom, novinar Tufik Softić dobio je državu na sudu, zbog nedjelotvorne istrage. Primjera za ove tvrdnje ima na pretek: u slučaju ubistva Jovanovića, tužilaštvo još nije ispitalo osobu koja se 2015. godine prijavila da bude zaštićeni svjedok, dok je u slučaju jednog od napada na Oliveru Lakić dokazano da je  policijski inspektor dao lažni iskaz na sudu.

Na žalost, ni u jednom od 87 napada ni jedan tužilac nije smijenjen, niti je disciplinski odgovarao, čak niko nije kažnjen novčano zbog propusta u istragama. U nekoliko slučajeva, poput napada na Mladena Stojovića, nastupila jer čak i zastara.

Osim fizičkih napada, redakcije koje nijesu bile pod kontrolom partije Mila Đukanovića godinama su izložene finansijskom pritisaku. On se ogleda u brojnim tužbama za povredu časti i ugleda koje imaju ekremne odštetne zahtjeve. Medije su u pretodnom periodu dominantno tužili funkcioneri vladajuće partije, njihovi bliski srodnici ili biznismeni bliskli vrhu režima.

Uprkos višegodišnjim kritikama Evropske komisije, Demokratska partija socijalista (DPS) se trudila da medijske slobode ograniči i kroz  zakonske norme. Prošle godine vje tadašnja vladajuća većina izglasala Zakon o medijima kojim se novinari obavezuju da na zahtjev tužioca moraju u pojedinim slučajevima odati svoj izvor. Pozivajući se na praksu u nekim evropskim državama , Đukanovićev režim je karikirao rešenja iz razvijenih evropskih društava kako bi spriječio insajdere iz svojih redova da budu relevantni novinarski izvori.

Tako bi se u praksi moglo desiti da tužilac pokrene istragu i primora novinara da oda svoj izvor, a onda odustane od istrage. Ovakve situacije nijesu neočekivane ako se zna da je i danas tužilaštvo i pravosuđe u Crnoj Gori partijsko, a ne nezavisno.

Slična je situacija i sa zakonom o slobodnom pristupu informacijama kao glavnom alatu za istraživačke novinarske priče.

Treći i ne manje važan metod napada na nezavisne medije je javno blaćenje uglednih novinara i civilnih aktivista preko prorežimskih medija sa sjedištem van Crne Gore. Gotovo da nema nikog ko se bavi istraživanjima bivše vlasti da nije bio predmet prljave kampanje tog medijskog taloga.

Zbog svih ovih razloga, velika su očekivanja medijske zajednice nakon promjene vlasti u Crnoj Gori. Očekuje se da bi istrage konačno mogle biti pomjerene sa mrtve tačke, a zakoni preispitani, sa rješenjima koja če afirmisati a ne gušiti slobodu medija.

Na žalost, stvari se veoma sporo pomjeraju, posebno kada je u pitanju promjena zakonodavnog okvira. Ipak, ono što je dobro jeste činjenica da konačno u Crnoj Gori (bar do sada) bez posljedica možete kritikovati postupke vlasti.

 

Nikola Marković je novinar, donedavno je bio zamjenik glavnog urednika dnevnog lista “Dan”  i predsjednik Komisije za praćenje istraga napada na novinare.