Medijska scena na Zapadnom Balkanu je veoma važan faktor koji će uticati na to da li se narodi u regionu međusobno percipiraju kao neprijatelji i pretnja ili će ovakav diskurs biti prevaziđen.

Nikola Burazer

Iako se o Zapadnom Balkanu često govori kao o jedinstvenom prostoru, činjenica je da svest o pripadnosti zajedničkom regionu nije dovoljno razvijena. Iako zemlje regiona pripadaju zajedničkom kulturnom prostoru i imaju slične probleme i zajedničke izazove, Zapadni Balkan je i dalje politički koncept zasnovan na procesu proširenja EU, a ne na identitetu, geografiji ili demografiji. Šta više, unutar dominantnih nacionalističkih diskursa u državama na Zapadnom Balkanu, drugi narodi u regionu se često prikazuju kao neprijatelji i percipiraju više kao pretnja nego kao prijateljski nastrojeni susedi sa kojima se treba izgraditi bolja budućnost.

Trenutno se može reći da nacionalistički narativi preovlađuju na Zapadnom Balkanu. Političke elite u velikoj meri profitiraju od takvih narativa, prebacujući fokus svojih nezadovoljnih građana sa pitanja kvaliteta života, vladavine prava i demokratije na nacionalna pitanja, istorijske nepravde i postojeće etničke sporove. Njih u tome vrlo blisko prate mediji, uglavnom pod manjom ili većom političkom kontrolom, često šireći govor mržnje i podstičući nacionalnu i etničku netrpeljivost.

Mediji su veoma moćno oružje za građenje nacija, etabliranje dominantnih diskursa u društvu i stvaranja percepcije o identitetima i pripadnostima. Oni su, stoga, moćno sredstvo za jačanje nacionalističkih narativa, ali i za njihovo prevlađivanje i stvaranje svesti o jedinstvenom geografskom, kulturnom i političkom prostoru. Medijska scena na Zapadnom Balkanu je zbog toga veoma važan faktor koji će uticati na to da li se narodi u regionu međusobno percipiraju kao neprijatelji i pretnja ili će ovakav diskurs biti prevaziđen.

U ovom trenutku se može reći da na Zapadnom Balkanu ne postoji jedinstven medijski prostor i mali je broj istinski regionalnih medija. Vesti iz regiona se, naravno, mogu naći u većem broju nacionalnih medija, ali pored preovlađujućeg nacionalističkog narativa, može se reći i da je fokus uglavnom na temama od značaja za etničke sunarodnike. Jezičke razlike su svakako jedna od prepreka za stvaranje regionalnih medija. Iako većina građana na Zapadnom Balkanu razume srpsko-hrvatski jezik, to ne važi za Albance u Albaniji i na Kosovu, koji sa druge strane govore sopstveni zajednički jezik. Ne postoji dakle, jedan zajednički jezik za ceo region, a engleski kao lingua franca današnjice ipak nije razumljiv za većinu građana i sadržaj na ovom jeziku ne nailazi na veliku čitalačku publiku.

Bolje informisanje građana država Zapadnog Balkana jednih o drugima će stoga predstavljati značajan izazov. Lakog i jednostavnog rešenja nema, ali se može razmišljati o potencijalnim pravcima poboljšanja situacije. Jedan od logičnih odgovora je upravo stvaranje i jačanje regionalnih medija i medijskog sadržaja sa regionalnim fokusom. Takvi mediji i projekti postoje i stiče se utisak da su imali dosta uspeha poslednjih godina. Drugi je, naravno, sistemska borba protiv dezinformacija i govora mržnje u medijima, koji često za posledicu imaju jačanje etničke distance i nacionalističkih narativa. Konačno i najvažnije, u regionu su potrebne demokratske države i političke elite koje umesto na promociji mržnje, rade na rešavanju realnih problema građana. Takav scenario bi gotovo prirodno vodio stvaranju svesti o zajedničkim problemima u regionu, ali i o velikim šansama da se ovi problemi reše zajedničkim delovanjem. Od toga smo, međutim, danas vrlo daleko.

 

Nikola Burazer, Izvršni direktor European Western Balkans portala koji se bavi temama integracije zemalja Zapadnog Balkana u EU.