Dok su tužilaštvo i policija u Crnoj Gori sa dotad neviđenom efikasnošću procesuirali građane koji su  kršili  mjere protiv pandemije, odgovor na nasilje u porodici nije bio ni približno tako ažuran.

Već u aprilu ove godine, mjesec od početka primjene mjera protiv pandemije u Crnoj Gori,  ženske  nevladine organizacije zabilježile su porast broja prijavljenih slučajeva, koji se kretao  između 20 i 30 procenata u odnosu na period prije korone.

Broj prijava policiji ostao je na nivou uobičajenog, što  govori o značaju povjerljivih specijalizovanih servisa za podršku žrtvama nasilja koje vode ženske organizacije, ali i o nedovoljnom povjerenju u državne institucije.

U jednom od slučajeva prijavljenom Centru za ženska prava,  policija je reagovala na poziv komšija koji su danima slušali buku iz susjednog stana. U pitanju je bilo partnersko nasilje, a žrtva žena u poodmakloj trudnoći. Nasilje se odvijalo u prisustvu njihove dvogodišnje kćerkice, što zakon prepoznaje kao otežavauću okolnost. Međutim, policijska patrola je samo upozorila nasilnika,  predložovši  ženi da sa djetetom napusti stan, umjesto da ga, kako zakon nalaže,  udalji iz stana i procesuira po službenoj dužnosti.

Dok su tužilaštvo i policija sa dotad neviđenom efikasnošću procesuirali građane koji su  kršili  mjere protiv pandemije, odgovor na nasilje u porodici nije bio ni približno tako ažuran. Iako je Vlada u saradnji sa nevladinim organizacijama pokrenula kampanju “Bezbjedna doma”, sa jasnom porukom ženama da ne trpe nasilje i da računaju na efikasnu podršku policije, Centar za ženska prava je zabilježio više slučajeva u kojima je izostala adekvatna reakcija  nadležnih. Zbog toga je od policije i tužilaštva zatraženo da u slučaju kršenja mjera za zaštitu od nasilja u porodici, pokažu   istu ažurnost kao  kod kršenja mjera protiv pandemije.

Razmjere nasilja u porodici i nasilja nad ženama su i prije aktuelne krize predstavljale svojevrsnu nevidljivu pandemiju, sudeći po istraživanju sprovedenom 2017. godine (UNDP), koje je  pokazalo da je  42 % žena u Crnoj Gori   preživjelo neki oblik nasilja tokom života i da ovo kršenje ljudskih prava Crnu Goru godišnje košta 223 miliona eura, sa progresivnom tendecijom u godinama koje dolaze.

Institucije teže prepoznaju nasilje  kad ono ne uključuje fizičko zlostavljanje,  kada se manifestuje kao kontrola i prinuda koju sprovodi onaj član porodice koji ima veću društvenu i ekonomsku moć. Nasilnici često koriste nasilje, zastrašivanje, ponižavanje i izolaciju kako bi žrtvama oduzeli pravo na fizičku sigurnost, dostojanstvo i poštovanje. Iako se svi oblici zlostavljanja odnose na moć i kontrolu, prisilna kontrola je strateški oblik trajnog ugnjetavanja koji napada sva područja života žrtve, uključujući i sve njene izvore podrške i resurse. Uz to, malo se elemenata prisilne kontrole trenutno smatra krivičnim djelom što dodatno komplikuje  ovo pitanje u kontekstu porodičnog nasilja. Jedan od posebno aktuelnih oblika prinude je i ekonomska deprivacija, onemogućavanje ženama i djeci osnovnih sredstava za život, koje se često manifestuje kroz nedavanje alimentacije. Nesposobost države da obezbijedi primjenu prava djece na redovno izdržavanje, svojevrsni je oblik strukturne diskriminacije i jedan od uzroka siromaštva među ženama i djecom u Crnoj Gori.

Navedeno nas opominje da odgovor na rodno zasnovano nasilje nad ženama i u porodici zahtijeva razumijevanje svih pomentih obrazaca ponašanja i njihovih dugoročnih posledica na žrtve. Zahtijeva razumijevanje da odlazak od nasilnika i napuštanje nasilnog odnosa često ne znači kraj nasilja, koje se dalje manifestuje kao pritisak nasilnika na institucije, kontrola partnerke preko drugih članova porodice ili zajedničke djece, a sve češće i kroz podnošenje neosnovanih prijava protiv nje, najčešće za  nasilje nad djecom. Potrebno je da institucije razumiju ove mehanizme i unaprijede međusobnu saradnju  i posvećenost kako bi  nasilnike  pozvali na odgovornost, a hiljade žena i  djece oslobodili nekad samo njima znanog terora koji svakodnevno preživljavaju, posebno u uslovima krize koja nas je pogodila.

 

Maja Raičević, izvršna direktorka Centra za ženska prava. Radi direktno sa ženama i djecom koji su preživjeli rodno zasnovano nasilje i diskriminaciju, pružajući  inicijalno savjetovanje i zastupanje u kontaktu s relevantnim institucijama.