Teško je povjerovati u tu bolju budućnost dok ne vidimo bolje ljude koji će nas u nju povesti. A svi ćemo se složiti da je čovjek bolji ako nije klempo, ako mu nos ne sakriva pola lica, ako mu je čelo tanje od obrva, a usta nisu a la Tuđman.

Nenad Veličković

Ako u Čaršiji više nema užara, kovača, jorgandžija, ćurčija i cijelog niza zanatlija za čijim je radom nestala potreba, što može da bidne ali ne mora da znači, nemojte se iznenaditi kad jednog jutra u nekoj čikmi osvane firma Fotošopadžija.

Pred tim je zanatom, ako demokratija podrži i izbori nastave da se održavaju svake dvije godine, svijetla budućnost. Posao je sezonski, ali malo je zanata koji to nisu. Kao što na Jadranu ugostitelji u par mjeseci zarade za cijelu godinu, tako i fotošopadžija može isto zbrinuti sebe i familiju za jednu predizbornu kampanju.

U vrijeme te kampanje, a dolaze godine kad će se više ljudi slikati na vizitkama, lecima i plakatima nego što će izlaziti na glasanje, ustalio se poglup običaj predstavljanja kandidata putem štampanih materijala, na kojima se osim amblema stranaka i imbecilnih slogana kandidati preporučuju svojim licima.

Tu, kod tih lica, dolazi do izražaja interdisciplinarna priroda fotošopdžijskog zanata. U jednom slučaju on je zubar koji trajno skida plak sa trica i pigment sa četvrtica, u drugom kozmetičar koji uklanja mitesere, akne i čvibe s noseva i brada. Naravno da kao kozmetičar ima kompetencije estetskog hirurga, pa mu nije problem ukloniti ožiljke i mladeže, a bezbolno osobama na 2. , 5. , ili 8.  mjestu na izbornim listama depilira i podnosno brkovlje.

 

Za razliku od medicine, a bogami i Torabija, fotošopdžija ostvaruje nemoguće. Ako neki kandidat ima pogled u iks, tj. ako ima sposobnost da jednim okom gleda lijevo, a drugim istovremeno desno, tj. nijednim u vas, što je za kandidata koji vas želi uvjeriti da nije prevarant hendikep, naš zanatlija bez velike muke razrook pogled usmjeri u bolju budućnost. (I još uradi nešto što je poslovna tajna koju ne smijem izdati!)

 

Naprosto, teško je povjerovati u tu bolju budućnost dok ne vidimo bolje ljude koji će nas u nju povesti. A svi ćemo se složiti da je čovjek bolji ako nije klempo, ako mu nos ne sakriva pola lica, ako mu je čelo tanje od obrva, a usta nisu a la Tuđman. Nekad su naćelavi kandidati muku mučili s tupeima, tretirali tjemena raznoraznim šamponima i preparatima, trošili oblake lakova na kabriolet-frizure, ali sada je sve to daleka predizborna prošlost.

U fotošopčijskom dućanu za nekoliko minuta izraste kosa tamo gdje su kilogrami pudera gubili bitke sa znojem u ratovima ispred bliceva i reflektora.

Uđe tako u radnju jedan kandidat, malo je reći glavat. Glava ko globus. Muha se umori dok je obleti. Frizer šišanje duplo naplaćuje. I prosto se vidi da je mozgu u njoj prostrano. Par poteza u fotošopu, i eto od čovjeka-slona – nosilac liste.

Drugom pritisak visok, došao u licu crven ko što nijedna stranka s ljevice nije. A na plakatu ružičast ko beba, prosto bi ga štipnuo da imaš za šta.

I sve tako, danima, sedmicama, mjesecima. Virtualni implantati, korekcije dekoltea, zatezanje vratova, peglanje podočnjaka, skidanje mamurluka… Desetine lica, stotine, hiljade ljudi koji glave zalažu za ono za šta im je guzica zinula: za jednu bradavicu na budžetskom vimenu.

A naš zanatlija trlja ruke. Kad mu je sadašnjost ovako berićetna, kakva li će tek biti budućnost. Još kad starlete otkriju da mu je svejedno radi li s licima ili guzicama…

 

Nenad Veličković je bosanskohercegovački pisac i kolumnista, pokretač i urednik više listova i časopisa, autor više romana, zbirki priča i proznih djela, te satiričkih ogleda. Profesor je na Katedri za srpsku književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Član je P.E.N. centra BiH.