Istorija političkog dijaloga u Republici Sjevernoj Makedoniji otkriva zanimljive pojave vezane za izlazak iz političkih kriza koje se periodično javljaju od nezavisnosti zemlje do danas.

Pojam „politički dijalog“ ima više značenja i može se odnositi na dijalog političkih aktera u široj političkoj areni, dijalog političkih partija u parlamentu, a kod nas se često poistovjećuje sa vaninstitucionalnim oblicima dijaloga između političkih stranaka, kao npr. sastanci rukovodstva. Svrha svakog političkog dijaloga je postizanje konsenzusa ili konvergencije stavova o određenim pitanjima kroz razumno i argumentovano promišljanje između aktera koji imaju suprotstavljene ili drugačije  interese, stavove ili gledišta. To podrazumijeva želju za racionalnom razmjenom argumenata među političkim akterima, ali i minimalni demokratski kapacitet političkih faktora za razumnu debatu i prihvatanje kompromisa koji su prihvatljivi akterima u određenom političkom argumentacijskom prostoru. Politički dijalog  obično treba da se odvija u Skupštini, ali Skupština često nije jedini prostor u kojem se dešava.

Istorija političkog dijaloga u Republici Sjevernoj Makedoniji otkriva zanimljive pojave vezane za izlazak iz političkih kriza koje se periodično javljaju od nezavisnosti zemlje do danas. Od prve velike krize koja je počela bojkotom VMRO-DPMNE i Demokratske stranke u drugom krugu parlamentarnih izbora 1994. godine, do najnovijih dešavanja u Parlamentu i pokušaja promjene parlamentarne većine, konture političkog dijaloga i načini na koje se dolazi do rješenja su očigledni. Tu, naravno, spadaju i krize poput vojnog sukoba 2001. godine, krize oko Zakona o teritorijalnoj organizaciji iz 2004. godine, Majskog sporazuma iz 2007. godine, parlamentarne krize iz decembra 2012. i bojkota parlamenta od strane SDSM-a 2014. godine.

Jedna od osnovnih karakteristika svake od ovih kriza, nakon koje je potreban intenzivniji politički dijalog, jeste blokada institucija, najčešće Skupštine. Politički akteri odbijaju da učestvuju u radu institucije koja nije samo zakonodavni, već i deliberativni dom, i mjesto razmjene argumenata i političkog dijaloga u užem smislu. To parališe rad zakonodavne vlasti i dovodi do pomaka u političkom dijalogu van institucije koja je za to primarno nadležna. Druga komponenta gotovo svake od ovih kriza je posredovanje, a često i upravljanje tim krizama od strane međunarodne zajednice, koja se u situaciji komunikativnog ćorsokaka političkih aktera pojavljuje kao pokretač i posrednik u političkom dijalogu u zemlji. Treća komponenta je slaba internalizacija (prihvatanje) rješenja, koja, iako opšteprihvaćena, od nekih aktera se prikazuje kao silom nametnuta. Ovo sabotira samu poentu političkog dijaloga i onemogućava izgradnju povjerenja među akterima.

Format u kojem se politički dijalog najčešće odvija u zemlji su sastanci rukovodstva, koji su donekle fenomen u Republici Sjevernoj Makedoniji, a nisu nepoznat format u regionu. Najčešće su to sastanci stranačkih lidera i/ili liderskih timova na kojima se, uz posredovanje aktera međunarodne zajednice, rješavaju određeni problemi koji se javljaju u političkoj areni. S jedne strane, oni su efikasan i brz put do rješenja, ali s druge strane, sabotiraju demokratske kapacitete kako političkih stranaka tako i državnih institucija.

Prof. dr Nenad Marković je redovni profesor političkih studija na Pravnom fakultetu „Iustinianus Primus“ u Skoplju