Ko može garantovati primjenu standarda privatnosti u doba naših krhkih demokratija i neodgovornih vlada, pored pravosuđa koje funkcioniše daleko od normalnog.

Nazim Haliti

 „Ptice nisu stvarne“ – bio je moto i strah stotina ljudi koji su protestovali u Springfildu, SAD, 23. juna 2021. godine. U jeku pandemije, globalnog izazova koji predstavlja nepovjerenje u vakcinaciju protiv Covida, i u vremenu lažnih vijesti koje udaraju na povjerenje i etiku u mnogim sferama života, američki demonstranti su bili uvjereni da je vlada ubila skoro 12 miliona ptica kako bi ih zamijenila pticolikim dronovima u svrhu nadzora građana.

Prije samo dva dana u Prištini, muškarac je fizički napao ženu u tržnom centru. Ovo je bila glavna vijest u medijima u zemlji, povećavajući bijes zbog sve češćeg nasilja nad ženama. Na mjestu incidenta sve je bilo jasno, šta su i snimile nadzorne kamere.

Iako je kosovsko društvo i dalje jako konzervativno, kako u privatnom tako i u javnom životu, može se reći da se o nadzoru, uključujući i nadzor kamerama u različitim prostorima i elektronskom presretanju, nikada nije razgovaralo kao o razlogu za brigu.

Prije skoro šest godina, zakon o elektronskim komunikacijama prošao je i javnu raspravu s malom grupom aktivista iz nevladinog sektora. Bilo je to ubrzo nakon otkrića Edwarda Snowdena, kada je cijeli svijet pričao o sveobuhvatnom nadzoru. U tom periodu, 2014. godine, na Kosovu se dogodila i afera “Pronto”, jedna od medijskih objava serije anonimnih prisluškivanja, gdje razni državni zvaničnici planiraju zapošljavanja u institucijama. Taj sudski process protiv 11 različitih bivših funkcionera, bivših ministara i poslanika, traje do dan danas.

Ali šta je zapravo privatnost u doba digitalizacije usluga i e-uprave? Koja je vrijednost bezbjednosti koju donosi privatnost u odnosu na uštedu vremena, brze digitalne usluge i veću povezanost među ljudima. Ko može garantovati primjenu standarda privatnosti u doba naših krhkih demokratija i neodgovornih vlada, pored pravosuđa koje funkcioniše daleko od normalnog.

Škola sa nadzornim kamerama u hodnicima i dvorištu, prodavnica koja lako može uhvatiti lopove, apoteka koja biva nasilno opljačkana i počinioce lako hvata policija, gradski park pod nadzorom kamera, policijska prostorija koja prati tempo života na raskrsnicama grada – za mnoge su ovo pogodnosti. Ali nisu samo nadzorne kamere ono što, osim svojih dobrih strana, dovodi u pitanje privatnost ljudi. Gotovo svaka aplikacija koju ljudi preuzmu na svoj telefon dozvoljava pristup njihovim fotografijama, kontaktima i pokretima. Danas sloboda nije izbor. Građanin se ne može zaštititi čak i ako je ravnodušan prema tehnološkim mogućnostima.

Yuval Noah Harari, autor tri fantastične knjige o porijeklu čovjeka i njegovoj evoluciji kroz istoriju, u svojoj najnovijoj knjizi “Homo Deus”, kaže da dataizam postaje nova religija, gdje je najveća vrijednost protok informacija.

Ali u današnjoj debati o demokratiji i bezbijednosti, bezbijednost će ostati prioritet u mnogim oblastima, uključujući i nadzor kamerom. Možda čak i sociolozi, psiholozi i ekolozi mogu imati koristi od naučnog posmatranja ljudi koji se kreću u ritmu svog života.

 

Nazim Haliti je univerzitetski predavač iz oblasti političkih nauka u Prištini, bivši novinar, i bivši aktivista i istraživač u oblasti bezbjednosne politike.