Možemo li kao roditelji, kao nastavnici, kao prijatelji ili  drugari iz razreda spriječiti da nam se dogode  agresija i ljudska patnja?

Nade Molerović

U Beogradu 14-godišnjak ubio drugare iz razreda i domara, povrijeđena učiteljica!

Pokušaji sličnih prijetnji i u drugim školama u Srbiji!

U Skoplju student prijetio nožem!

Može li nešto biti dramatičnije i tragičnije za sve nas?

Da li je neko primijetio kako se ova djeca ponašaju?

Da li je moguće ne prepoznati emocije djece kada su ljuta, ogorčena, razočarana ili ljuta?

To je pitanje koje sebi stalno postavljam nakon nedavnih događaja sa tragičnim posljedicama. Zar je moguće biti toliko otuđen i sebičan da ne primijetimo tugu, patnju, ljutnju ili bijes onih oko nas? Možemo li kao roditelji, kao nastavnici, kao prijatelji ili  drugari iz razreda spriječiti da nam se dogode agresija i ljudska patnja?

Da li djeca žele da žive, uče i stvaraju u okruženju u kojem se osjećaju prihvaćeno, shvaćeno, poštovano i cijenjeno?

Naše škole su se pretvorile u institucije koje ne čuju djecu, u kojima su pod stresom, nepoštovana, neshvaćena i diskriminisana. Rijeto ćete čuti da vam djeca sa oduševljenjem pričaju kako su srećna u školi.

Zašto?

Stres u školi od svakodnevnih ispitivanja, testova, mobinga od strane drugara, ponekad od strane nastavnika i roditelja, sa pritiskom velikih očekivanja. Petice, petice… petice, je li to sve što je bitno u školi?

Naša djeca su prošla kroz pandemiju, slušaju o zavjerama u svijetu, prijetnjama ratovima i katastrofama. Žive u uslovima digitalne revolucije i uče sadržaje koji ih frustriraju. Toliko nejasnog, zbunjujućeg i teškog sadržaja. Nerazumljivi udžbenici, nedostatak udžbenika, prijetnje bombom i lažne informacije svaki dan. I očekujemo da steknu znanje i odlične ocjene! Dodatni stres proizvodi kod djece psihičke smetnje, strahove i napade panike da će im se dogoditi nešto strašno. Dobijaju poene izražene decimalnim brojem kao najvećim izrazom njihove vrijednosti.

Nemamo autoritete, porodične vrijednosti nestaju, poštenje, marljivost, poštovanje, empatija, dobrota ili ljubav rijetko se veličaju.

Glorifikuju se glupost, kriminal, vulgarnost, primitivizam i neznanje. Čitam da neka djeca u Beogradu nazivaju herojem dječaka koji je ubilo iz mržnje i bijesa zbog maltretiranja! To nam govori da su i oni žrtve različitih vrsta nasilja i da ga vide kao heroja, hrabrog jer je „uspio“ da se izbori sa „nasilnicima“. Kakva uvrnuta pravda.

Škole imaju ključnu ulogu u borbi protiv maltretiranja i nasilja među tinejdžerima. Mora se raditi na stvaranju kulture poštovanja i inkluzivnosti, gdje se svi učenici osjećaju cijenjeno i sigurno. Ovo može uključivati ​​implementaciju politika za prepoznavanje nasilja, prijavljivanje i reagovanje na nasilje, edukaciju učenika o posljedicama nasilja i pružanje podrške žrtvama nasilja.

Potrebni su nam obučeni učitelji koji će im biti najbolji mentori. Roditelji i staratelji takođe imaju važnu ulogu u sprječavanju maltretiranja i nasilja među tinejdžerima. Tužna je i tragična informacija UNICEF-a da je u Makedoniji svako drugo dijete zlostavljano od strane roditelja.

I šta očekivati? Nasilje rađa nasilje.

Ako društvo želi, ako zna, ako je svjesno problema djece i mladih danas, mora se fokusirati na ulogu roditelja, nastavnika, medija i drugih faktora u zajednici, da nas sve edukuju kako da prepoznamo, izvještavamo, razgovaramo i slušamo djecu –  šta ih čini tužnim, nesrećnim ili pod stresom; da prevaziđu probleme sa jednim ciljem: SREĆNA djeca!!!

 

Nade Molerović, učiteljica u penziji