Ključno pitanje je da li je EPZ zapravo spoljašnji sloj u Makronovoj i generalno francuskoj dugogodišnjoj viziji višeslojne Evrope ili Evrope koncentričnih krugova namijenjen državama za koje francuski predsjednik smatra da treba da budu udaljene od jezgra odlučivanja.

Nada Bogetić

Pola godine nakon što je francuski predsjednik Emanuel Makron inicirao formiranje novog tipa evropske zajednice, što je tada izazvalo podozrenje država koje teže ulasku u EU, kao i pojedinih članica koje su smatrale da se na taj način blokira širenje Unije, ta tema u Crnoj Gori ne izaziva gotovo nikakvu pažnju ni javnosti ni političkih struktura.

Jedan od razloga za to može biti labava i preširoko postavljena struktura Evropske političke zajednice (EPZ) bez jasno definisanih zahtjeva, projekata i benefita u koju su pozvani svi osim Rusije i Bjelorusije, i kao takva, za razliku od projekta Zapadni Balkan, ona akterima na burnoj političkoj sceni Crne Gore ne nudi materijal za međusobna podrivanja i ubiranje poena kod birača.

Nakon inauguracionog sastanka Evropske političke zajednice, kojem su ranije ovog mjeseca u Pragu prisustvovala 43 lidera i koji su evropski zvaničnici okarakterisali kao „najveće evropsko okupljaje posljednjih nekoliko godina“, stiče se utisak da novi evropski format svi mogu da tumače u skladu sa svojim potrebama.

Dok britanska premijerka Liz Tras od EPZ očekuje „opipljive rezultate“, njemački kancelar Olaf Šolc konstruktivan razgovor „bez potrebe za konkretnim zaključcima“, lideri Zapadnog Balkana, uključujući i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, EPZ većinom tumače kao širi okvir koji nije alternativa članstvu u EU već koji uključuje i Zapadni Balkan u razgovore o rješavanju aktuelnih problema.

„Crna Gora je zainteresovana za članstvo u Evropskoj uniji, ne za alternativu članstvu, i podržaće sve, uključujući i Evropsku političku zajednicu, ukoliko je to način za ubrzanje pristupnog procesa EU“, kazao je Đukanović.

Uprkos uvjeravanjima Brisela, naivno bi bilo očekivati da ubrzanju pristupnog procesa može doprinijeti idejni projekat čovjeka poznatog po skeptičnim stavovima u vezi sa širenjem EU i koji nije oklijevao da blokira otvaranje pregovora o pristupaju Sjeverne Makedonije i Albanije.

Međutim, za razliku od regiona gdje zvaničnici, analitičari i kolumnisti u raznim medijskim formatima ukazuju na benefite i češće na opasnosti Makronovog projekta, takva vrsta debate u Crnoj Gori je izostala. Ne dovodi se u pitanje zvanični narativ Brisela da EPZ „neće zamijeniti politike i instrumente, prvenstveno proširenje, i da će u potpunosti poštovati autonomiju odlučivanja Evropske unije“, kao ni kako će novi format saradnje više od 40 država biti organizovan i hoće li uopšte donositi konkretne odluke.

Samit EPZ nije bio inspirativan za debatu u Crnoj Gori, između ostalog, i zbog toga što se nije bavio temama poput demokratizacije društva i vladavine prava već je za cilj prevshodno imao demonstriranje jedinstvenog evropskog fronta protiv Moskve. Može se reći da je ta demonstracija uspjela, budući da su samitu prisustvovale Srbija i Turska, mada jedine nijesu usvojile sankcije Rusiji.

Sa druge strane Crna Gora – koja prema posljednjem izvještaju Evropske komisije nije ostvarila napredak u reformskom procesu neophodnom za evropske integracije, ali je u potpunosti usklađena sa spoljnom politikom EU,  naročito po pitanju mjera protiv Rusije – na samitu je bila u svojoj zoni komfora.

Ključno pitanje je, međutim, da li su ta zona komfora i EPZ zajednica zapravo spoljašnji sloj u Makronovoj i generalno francuskoj dugogodišnjoj viziji višeslojne Evrope ili Evrope koncentričnih krugova namijenjen državama za koje francuski predsjednik smatra da treba da budu udaljene od jezgra odlučivanja.

To bi bila zamka u koju Crna Gora sebi ne može priuštiti da upadne, naročito ne u sadašnjim okolnostima ekstremne polarizacije i političke nestabilnosti, kada je članstvo u EU jedan od rijetkih ciljeva za koji postoji društveni konsenzus. To je i zamka koju politički establišment i javnost u Crnoj Gori, fokusirani na dnevnopolitička previranja, nijesu u stanju ili ne žele da registruju.

 

Nada Bogetić je novinaraka u redakciji za spoljnu politiku dnevnog lista „Vijesti“ i prevoditeljka