Praznovanje 11. novembra u Srbiji sporno zbog političke zloupotrebe. Najdrastičniji primer retradicionalizacije i monumentalizacije nacionalističkog narativa je aktuelno podizanje preko 20 metara visokog  spomenika rodonačelniku srpske srednjovekovne države, Stefanu Nemanji (12. vek), u centru Beograda, dok se istovremeno najavljuje menjanje naziva ulica imenovanih po geografskim oblastima koje se ne uklapaju u nove nacionalno prekrojene atare (Dubrovačka, Sarajevska, Šibenička).

Piše: Sanja Radović

Obeležavanje dana primirja, a zapravo kraja Prvog svetskog rata (11. 11. 1918), na prvi pogled je jedan od nelogičnijih praznika, ukoliko se zna da je taj isti rat, u nešto drugačijem obliku, ali suštinski sa istim akterima i nedovršenim planovima, nastavljen 20-ak godina kasnije, zbog čega bi bilo smislenije obeležavati samo krajnji datum kojim je zaokružena epoha svetskih ratova – dan kada se završio Drugi svetski rat. Opravdanje za obeležavanje 11. novembra u državama poput Velike Britanije, Francuske i Belgije, pronalazi se u tome što je praznovanje u navedenim zemljama ustanovljeno odmah u godinama posle završetka Velikog rata. U Srbiji je, pak, Dan primirja počeo da se proslavlja sa skoro 100 godina zakašnjenja (tek od 2012.), i u tom smislu nemoguće je posmatrati uvođenje ovog praznika van političkog konteksta koji ga je iznedrio.

Treba reći da praznovanje završetka Prvog svetskog rata u Srbiji, nije sporno sa stanovišta istorije i značaja samog rata, već prvenstveno sa stanovišta političke upotrebe u savremenom trenutku. Oportunost veličanja Prvog naspram Drugog svetskog rata očigledna je ukoliko se oba provuku kroz ideološku prizmu – Prvi svetski rat je u tom smislu “čista” srpska pobeda, dok je u Drugom ona izvojevana uz pomoć i saradnju sa dojučerašnjim sunarodnicima, a danas nimalo prijateljski percipiranim susedima. Uz to, način proslave i značaj pridodat ovom prazniku (neradni dan) svedoči o jasnoj nameri da se izjednači sa drugim važnim praznikom, Danom državnosti (15. februar). Na taj način, nacionalistički narativ svodi srpsku istoriju – i omeđava je sa dva nacionalna praznika – na vertikalu srpskih oslobodilačkih i pobedničkih ratova.

Posmatrano kroz uskonacionalističku prizmu, upravo se tu negde 1918, kada je srpsko nacionalno biće uterano u neprirodne mu državne okvire, i završava srpska istorija. Drugim rečima, izostanak isključivo srpskog istorijskog iskustva u narednom periodu doveo je i do gubljenja relevantnosti i istorijskog značaja kasnijih događaja. Stoga, ništa nije jasnije od potrebe za brisanjem iz istorije nesrpskih umetaka stečenih posle 1918. i vraćanje na doba pre 1918. Posebnu opasnost od ovakvog političkog filtriranja istorije nosi to što je odricanje od vrednosti Drugog svetskog rata, i komunističke ideologije, za sobom povuklo i odricanje  od antifašizma, ali to je neka druga tema.

Da bi se uvođenje Dana primirja kao praznika još bolje shvatilo i kontekstualizovalo, ovom narativu treba pridodati i sve češće podizanje spomenika nacionalnim srpskim vođama, uz uklanjanje onih iz vremena Jugoslavije. Najdrastičniji primer retradicionalizacije i monumentalizacije nacionalističkog narativa je aktuelno podizanje preko 20 metara visokog  spomenika rodonačelniku srpske srednjovekovne države, Stefanu Nemanji (12. vek), u centru Beograda, dok se istovremeno najavljuje menjanje naziva ulica imenovanih po geografskim oblastima koje se ne uklapaju u nove nacionalno prekrojene atare (Dubrovačka, Sarajevska, Šibenička). Ono što uska i poslednjim talasom nacionalizma dodatno sužena perspektiva ne može da obuhvati, jeste značaj ičega što nema jasan srpski predznak – u spomeniku, imenu ulice ili u prazniku.

Kreatori nove nacionalne paradigme previđaju da, kao što destilovana voda nije za piće, isto tako ni destilovana istorija nema nikakvu vrednost. Ona je zloupotrebljena i prosejana do te mere da služi samo kao paravan od flis papira koji treba da sakrije da se iza odabranih spomenika i praznika nalazi jedna suštinski plemenska logika i provincijalni duh.

 

Sanja Radović, istoričarka, doktorantkinja na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Istraživačica na različitim projektima i saradnica na Join History Project (zajedničke istorijske čitanke za 13 zemalja Jugoistočne Evrope).