Da li su možda brojni kazališni festivali, od Slovenije do Makedonije, s predznakom medjunarodni, mjesta gdje se taj ograničavajući prostor slobode ipak uspješno može probiti?

 Mladen Bićanić

 „Kada je riječ o slobodi izražavanja u regionu, situacija je izazovna i sve lošija. Prema Indeksu slobode medija u svijetu organizacije „Reporteri bez granica“ za 2023. Bosna i Hercegovina rangirana je na 64. mestu, Kosovo je na 56. poziciji, Srbija na 91. a Crna Gora na 39. mestu, od ukupno 180 zemalja.

Pisci, novinari i drugi javno angažovani suočavaju se sa sve manjim prostorom gde se mogu čuti alternativni glasovi…“ /Prema Izvještaju Medjunarodnog PEN centra „Toksični narativi koji guše slobodu izražavanja na Zapadnom Balkanu“ – list „Danas“ 24. X 2023. /

Takva je situacija kada je riječ o slobodi tiska i javne riječi u medijima danas na ovim prostorima – no da li se negdje drugdje, recimo u teatru, mogu zapaziti i neki, ohrabrujući i poželjniji, pomaci?

Da li su možda brojni kazališni festivali, od Slovenije do Makedonije, s predznakom međunarodni, mjesta gdje se taj ograničavajući prostor slobode ipak uspješno može probiti?

Prisustvujući nekima od njih, posljednja dva desetljeća, pažljivi i dobronamjerni posmatrač mislim da ipak može steći dojam da takva mjesta okupljanja pozorišnih poslenika, ali i vrlo zainteresirane publike, donose, kroz kazališnu igru, međusobne susrete i razmjenu iskustava, itekako dobrodošlu promjenu koja se „protivi dominantnim narativima“.

Jer, tu se, ponekada, zaista događa ono „neizrecivo“ – koje je Nobelov komitet za dodjelu ovogodišnje nagrade za književnost upotrijebio pri dodjeli nagrade norveškom piscu Jonu Fosseu, za „…stvaralaštvo ukorijenjeno u jeziku i prirodi njegovog norveškog zaleđa sa umjetničkim tehnikama na tragu modernizma i za inovativne dramske komade i prozu koja saopćava neizrecivo…“

Već i letimičan pogled na neke od međunarodnih pozorišnih festivala u Hrvatskoj, BiH i Srbiji posljednjih godina, lako se može potvrditi da je tomu tako.

U Bosni i Hercegovini, recimo, uz renomirani MESS festival u Sarajevu što okuplja pozorišne kuće i kazališne grupe ne samo sa naših prostora nego iz cijeloga svijeta, poput beogradskog BITEF-a, ili zagrebačkog Festivala svjetskog kazališta, domaći teatar samo može profitirati od razmjene iskustava i preplitanja suvremenih pozorišnih tendencija i kazališnih poetika na jednom mjestu.

Slična je situacija i sa pozorišnim festivalima više oslonjenim na kazališne domete u regionu: Festival malih scena u Rijeci, Internacionalni teatarski susreti u Brčkom, Medjunarodni festival pozorišta Zlatna vila u Prijedoru, ili Desire Central Station u Subotici, navodim samo neke primjere – festivale koje sam imao prilike pratiti i pisati o njima – takodjer su iznimni susreti ljudi iz teatra ali i publike koji ruše i obaraju te umjetno uspostavljene granice što omedjuju.

„Nikakva Biblija u teatru ne može te naučiti da stvaraš, to je, prije svega, odluka da ništa ne znaš o ishodu. Rutina ubija umjetnost“, riječi su pozorišnog djelatnika Andraša Urbana. No, ta rutina može se shvatiti i drugačije, puno šire – rutina kojom smo se ogrnuli u našim svakodnevnim životima, zaboravili da postoje i neke druge važne stvari u životu, za koje se, međutim, treba izboriti – poput slobode koja nam nije dana jednom zauvijek.

Na to nas podsjeća i filmski redatelj Goran Marković kada kaže: „…Treba se samo pobuniti. Reći javno: Neću ovako da živim!…“

Teatarski festivali u regionu, pokazalo se, također mogu biti dobra brana protiv te anestezije.

 

Mladen Bićanić, novinar, teatarski kriticar