Mira nema kad bivaju fizički napadani politički neistomišljenici; kad stižu pretnje smrću i kad se preti članovima porodice, kad se preti otkazom; kad stižu poruke poput „Ili voliš našu zastavu na svojoj fasadi, ili si izdajnik“

 Miroslav Keveždi

 Rat je, po definiciji, intenzivni oružani konflikt između država ili nacija. Ukoliko ostanemo pri ovakvom shvatanju onda mnoge države ili nacije kao da već žive u miru, a one malobrojnije koje su ispale iz mirnog koloseka već će se u njega nekako vratiti – mir je prirodno stanje, a rat je neprirodan, i zato ne može dugo trajati; podsećanje na mir stvar je ceremonije, a mirovni procesi pripadaju politikama nesrećnih lokala. Ali, da li je to baš tako?

Tek nešto šire shvatanje rata vodi nas do rata protiv terorizma ili mafije, medijskih ratova, rata nerava. Države i nacije, kao i njihovi konflikti, ne moraju biti najvažnije odrednice rata. Bombardovanje informacijama, uznemiravanje pretnjama, ostavljanje na čekanju – pokazuju da mira nema mnogo češće. Mira nema tamo gde je prisutan bilo koji oblik nasilja.

Istraživač nasilja Markus Fath prepoznaje pet različitih formi: fizičko, psihičko, suptilno, strukturalno i zakonito nasilje.

Fizičko nasilje, ono najočiglednije, podrazumeva svaku štetu načinjenu fizičkom telu druge osobe, direktno (oružjem, objektom) ili indirektno (zapostavljanjem, propustom).

Psihičko nasilje podrazumeva one međuljudske interakcije koje prvenstveno narušavaju mentalno zdravlje. Oblici ovakvog nasilja su na primer bullying ili mobbing – ponašanje koje je agresivno, usmereno na povređivanje drugog i ponavlja se. Psihičko nasilje ne mora izazvati psihičku štetu, ali izaziva psihičke konsekvence – psihosomatska oboljenja, suicidalne tendencije, suicid.

Suptilno nasilje je forma nasilja koja se ogleda u svim komunikacijama koje nagone nekog da preuzme svu krivicu za sve probleme. Primeri su emocionalne ucene u vidu „Ako me zaista voliš, onda…“, „Ako me ostaviš, ja ću…“. Fath ističe da je ova vrste nasilja posebna zato što ovde kao da je prisutna dobra namera – nasilnik misli da na taj način očuvava vezu. Konsekvence su pak iste kao i kod psihičkog nasilja.

Strukturalno nasilje odnosi se na uslove pod kojima društvene strukture imaju štetni uticaj na ljude koji žive pod njima. Primeri su buka i zagađenje, ali i monotoni radni uslovi i rad povezan sa visokim zdravstvenim rizikom.

Zakonito nasilje je svo ono nasilje koje se vrši od strane vlasti za šta ona sama nije gonjena i ne trpi posledice. Najvidljivije forme su aktivnosti policije, armije, sudstva, ali i drugih organa vlasti.

Nasilje se u principu tumači različito: kao sredstvo za postizanje nekog cilja (motiv, namera); kao gubitak kontrole (sposobnost kontrole); kao fascinacija (naklonost, opšta crta čoveka); promenljivi status unutar procesa razvoja (efekat razvoja).

Mira nema kad bivaju fizički napadani politički neistomišljenici; kad stižu pretnje smrću i kad se preti članovima porodice, kad se preti otkazom; kad stižu poruke poput „Ili voliš našu zastavu na svojoj fasadi, ili si izdajnik“, „Mi smo prijatelji, a to što ti radiš prijatelji ne rade (dakle, neprijatelj si)“; kad svakim danom kvalitet vode, vazduha, stanovanja, bezbednosti, radnog mesta – biva sve niži; kad vlast kreira ambijent za progon građana, aktivista, novinara, sindikata i drugih aktera civilnog i demokratskog društva.

Kao princip koji stoji u pozadini nasilja prepoznaje se takozvani One-and-only (jedan i samo jedan) princip u vidu jedne osobe, ideje, politike, religije, nacije, rase, itd.

Mir je koegzistencija u kompleksnosti.

 

Miroslav Keveždi, istoričar filozofije