Tekst je izveštaj sa prve razmene učenika srednjih škola u okviru projekta „Različitosti nas ujedinjuju“ i pisan je na lokalnom dijalektu.

Miodrag Keković

Šes sata ujutru. Ne naspa se. Pusto gu ime ostalo na ovu koronu! Od kako ne preturiše s nju pre neku godinu, belo videlo ne vido. Legam s kokoške, a budim se s petlovi. Le, le, petnaest do sedam. Na direktora će mu se pa krive usta kad me vidi. Danas će dolaze onija iz Požegu!!! Oni kad orote ko da poju, a mi ko po kaldrmu da odimo, sve me stra nema da se razumemo. Aj, ja i nekako, al kako ovija moji klinci mora da opravim. Iva po ne mari i Marče, one su ubave, pa i da ne zbore – lepotinja, al koe da rabotim sa ovu dvojicu? Dulence, zerzile, natepaja gi neopravdani, vriju, a baška što će ga utepaju neki profesori što je dom legao ko konj, a nije na internet izlazio da prati „on lajn“ nastavu. Kuku, seti se! Bane! Od njega tek ima živ sram da me izede. Sto posto će dođe nenaspijen, jer, zulumpajka, radi u noćnu. Čuvar!? Koga be on da čuva!? Dve nacrtane ovce da mu daš, tri ima da izgubi. Ima po cel dan da dreme ko sojka na jugovinu. More, kad si razmislim, bolje i da dreme, nego da se izmota s oni njegovi utepani vicevi. Će kaže: „Profesore, može li jedan glup vic?“, a ja ću: „Aj, ako nije sramotan.“„Ne, be, profesore, taman rabota.“ A kad ga ispriča, tugo majke, svi će pomremo od sramotu i će crvenimo ko semafor na Nišku ulicu.

Zvoni mi telefon. Boka. Drugarica naša što nas opravi na ovu rabotu, na projekat da se mešamo sa škole iz razni gradovi po Srbiju. Opasna je, za sve gu ima, a što pravi projekti… Projekti joj prolaze, ko automobili na novi auto-put, a cel Leskovac ubacila u razne priče. Vika, stizav ovi iz Požegu.

A, be dok se okrenu stmni se. Ovi iz Požegu majali se po Šumadiju, al gi Bog opravi i dođoše. Sabramo se svi, ko što red je pred crkvu, izdravismo se, pa u kafanu. Čini mi se ko naši da su. Kolko se ustezamo, dok ih ne vidomo, tolko se odma nađomo s nji. Dečinja orote, klopke ne zatvaraju. Bane i Dule, naravno, u glavnu ulogu. Mislim se, e kad bi za Hamleta ovako zborili… Dočekamo gi kako dolikuje u Leskovac, s roštilj, mućkalicu i zalučene paprike. Boka gi ajvar napravila. Ček da probate šta je ubavinja, malko rezni, kako i treba. I roštilj i mućkalica obeliše obraz, a ni mi se ne obrukasmo. Zazubismo ga čvrsto mi odrasli u kafanu, a deca odoše u majanje u grad. Koleginice iz Požegu poišlifovane, ko da su iz Leskovac, nađosmo se ko da smo rod najrođen. U jedan ma, te ti ga konobar – fajront. Dobro be, de si zapeo, će si odimo dom.

Sutradan utepasmo se od čekanje pred muzej. Konobar gi izvodio neke besne gliste pa se zabaviše. E, onda Vlada, moj bivši đak, a sad kustos u muzej, u glavnu ulogu. Zavrteo gi mozak. Ne mož ga zaustavimo. Izdravismo se s Vlajka, pa aj u grad. Vodič će gi vodi kod Tomu Zdravkovića. Kad u jedan ma se preturi! Nemoj Bane zapeva u sred grad! Toma mu deda, pa da se ne prevari, misli od dedu glas nasledio, al nema si veze. Ako zapeva svi će izbegaju, a gosti će se preture. Sapemo nekako Baneta, pa se opravismo dalje po grad. Pokazasmo im Šop-Đokićevu kuću i našu najubavinju, Odžakliju, crkvu što gu u svet nema. Aj, gosti da se izopravljamo na ručak. Opasne su Vesna i Gaga, drugarice iz Požegu, mnooogo be opravne. Tolko opravne da od dinar, ne dva, deset be prave.

Popodne opravismo se kod Boku u kancelariju, al kad vido kamere, noge mi se odsekoše. Da dajemo izjave. Tugo bre. Ja ovamo lamotim, rasipujem, klopke ne zatvaram, al kad se upale kamere ko u grlo vatru da si mi naložio.  Iskidasmo se od smejanje, pola sat sam Vesnu učio da kaže: „Mi Leskovčani na malečku stoličku sedimo, al u golemo nebo gledamo“, al kako treba. Krivi jezik, smeja se, znoji se, al ne biva, teško njima da zbore ko mi. Zvavršimo s toj pa se opravismo u kafanu. Taman mislim nema više stra, u kafanu smo, na domaći teren, kad ovija moji ne mogu da ne naprave neku patradiju. Bane ufatio mikrofon i zauzeo stav ko pevaljka. Lele gde si be ti za mikrofon!? Još sam iljadarke po čelo da mu lepimo. Pogleda, gosti oduševljeni. Ne mogu da verujem, zapevasmo svi i naravno, čvrsto zazubismo. Te ti ga pa onaj konobar – fajront.Ujutru se sabramo kod Boku u kancelariju da pravimo radionice s decu za diskriminaciju. I napravismo gi. Ekstra si beoše.

Posle ručak gosti se opraviše dom da si idu. Tuga mi neka, malo beomo zajedno, al se mnogo lepo provedomo. Uplašila se Vesna, kaže: „Veliki je Leskovac, a dug je put od hotela do auto-puta.“ Kude će se more u Leskovac izgubite, icepismo se od smejanje. Idemo pred nji Bane i ja u kola i pričamo kako su oni ko i mi, isto srce, istu dušu imaju. Od istu smo felu. Mož oni poviše sir i kajmak jedu, a mi roštilj, al im reč meka, na srce pada, otvoreni su, slobodni, bez ustezanje. Od sve mož s nji da zboriš. Sam jedno ne mogu. Ne mogu da kažu kako mi Leskovčani na malečku stoličku sedimo, al u golemo nebo gledamo. Kršiše jezik, al ga ne zgodiše.

Će se opravimo i mi kod nji. Kad reko na ovi moji klinci teše izludiv od radost. Turajte komplet lepinje, Požežani, stizav Leskovčani!

 

Miodrag Keković, profesor srpskog jezika i književnosti