Bilo da se radi o govoru u Srebrenici ili tabli u Morinju, prošlost se koristi za trenutnu političku dobit. I to je većini očigledno ali i prihvatljivo.

Miloš Vukanović

U određenoj mjeri razumljivo je nerazumijevanje termina i procesa tranzicione pravde, suočavanja s prošlošću i izgradnje kulture sjećanja kod šire populacije. Iz perspektive građanina, radilo se o još jednom kompleksnom procesu, koji se bavio ne toliko prijatnim stvarima, a nije donosio očiglednu korist. Imajući to u vidu, stekla su se dva utiska.

Prvi je da je postojala, ako ne podrška onda prihvatanje u društvu da je takav proces potreban. Drugi, da je je odnos ka izgradnji kulture sjećanja u protekle dvije decenije u Crnoj Gori suštinski bio apatičan. Da, postojale su kritike od strane civilnog sektora i stručnjaka na fasadnu zloupotrebu ovog procesa koje je sprovodila bivša vlast, međutim reakcije javnosti su generalno izostale.

Danas je očigledno da nije bilo sve tako jednostavno. Javnost možda nije bila jasna i glasna u davanju podrške ili protivljenju, ali iz perspektive 2022. godine nešto drugo je očigledno; postojao je otpor, značajan otpor. Ne onaj direktni koji je sprovodila tadašnja vlast, prije svega kroz opstruiranje sudskih procesa za ratne zločine, već unutrašnji, sveprisutni i kontinuirani.

Otpor suočavanja sa greškama sopstvene prošlosti je omogućio kako državnim, tako i lokalnim vlastima da opstruiraju kreiranje adekvatnih udžbenika, postavljanje spomen obilježja, ali i tupio oštricu kritike. Objektivno, omogućio je i vlasti i da sprovede već pomenutu opstrukciju sudskih procesa.

Da ne bude zabune, radi se o međuzavisnom procesu. Vlast je koristila manjak volje u društvu da opstruira sagledavanje sopstvene odgovornosti,  a društvo manjak volje vlasti da svjetlost dana izbaci njegovu odgovornost.

Sva upozorenja civilnog sektora da će ovakav pristup vlasti imati kontraefekat kako za državu tako i za njih same, nijesu dali rezultate. Vlast je smijenjena, njene greške iz prošlosti su upotrijebljene protiv nje, čak i od strane onih kojih smatraju da to nijesu ni bil greške, a teme iz prošlosti su se opet, iznova i iznova našle na dnevnom rednu.

Danas u Crnoj Gori suočavanje s prošlošću i izgradnja kultura sjećanja su političko oružje. I to je najočiglednija posljedica i katastrofalnog dvodecenijskog pristupa ali i sindrom društva koje je izgubilo strpljenje, a samim tim i sopstvenu fasadu samonametnute učtivnosti.

Bilo da se radi o govoru u Srebrenici ili tabli u Morinju, prošlost se koristi za trenutnu političku dobit. I to je većini očigledno ali i prihvatljivo.

A otpor i dalje traje, međutim sada direktno i javno. Da li je to kroz stavove izrečene u parlamentu da svi Srbi misle da je Ratko Mladić heroj, ili kroz neizrečen stav da Crnogorci ipak snose najveću odgovornost za Dubrovnik, nivo kritičkog stava ka sopstvenoj odgovornosti je na infantilnoj razini, a agresivnost gubitka društvene samokontrole eskalira.

Naravno da će svaka dijagnoza trenutnog stanja uključiti bivšu vlast, dvodecenijsku lošu politiku ka pitanju tranzicione pravde. Bez suočavanja sa tom činjenicom, to nije kompletna priča. U svom zanosu akumulacije kapitala, bivša vlast je prije svega povlađivala niskim pobudama društva, odnosno nije preduboko zalazila u ono što javnost smatra za osjetljivim. A osjetljivo je eufemizam za sopstvene greške, ekstreme i na kraju zločine.

Supčavanje s prošlošću je proces koje crnogorsko društvo nikada nije htjelo, a danas ga ne voli. Nepodnošljive manifestacije ovog procesa na današnjoj političkoj sceni posljedica su dvodecenijske manipulacije, fasadnog pristupa, ali i sopstvenog malignog otpora koji s ponosom nosi trenutna parlamentarna većina.

A kada će ovaj proces ući u regularne tokove? Pogrešno je reći kada bude depolitizovan, jer svaki društveni proces vodi neka politika. Ući će kada primarni postulati ovog postupka budu oblikovali politiku, a za to je ipak potrebno politička organizacija, ali i građani, koji će ga razumjeti.

 

Miloš Vukanović je istoričar, bavi se izučavanjem kontroverznih tema 20. vijeka