Da li će evropska praksa „četiri slobode“ pokazati progresivnu moć u Regionu? Da li će porođajni bol osvijestiti i nepovjerljive da „uskoče u voz“?

Prof. dr Miloš Šolaja

 Malo je regiona u svijetu u kojima se države tako dobro razmiju, a ostaju udaljene jedna od druge, poput Balkana. Zbog činjenice da su etničke, vjerske, političke i druge razlike zavadile narode i njihove države i da to traje stotinama godina, u svjetsku politikološku terminologiju ušle su pežorativne riječi „balkanizam“, “balkanština“, balkanizacija“, što sve označava jednu pogrdnu regionalnu mentalitetsku crtu.

Koliko god je geografija Balkanu dala sjajne mogućnosti da se definiše i regionalno identifikuje, toliko su se istorija i globalne političke silnice grubo našalili i Region ostavili podijeljenim u svim dimenzijama, tako da nikada nije uspostavio neki svoj prirodno centar u kojem se vrte i definišu regionalne politike. Jedini identitet koji su Balkanci izgradili prema kojem se u svijetu određuje ostao je pejorativan – Balkan je prostor nepremostivih podjela, primitivan zaostao, konfliktan, nestabilan, nesiguran…

Iako su balkanski narodi i države od antičkih vremena do danas nastojali naći poveznice i ostvariti regionalnu saradnju, nije im uspijevalo sve do pred kraj hladnog rata. U suton bipolarne ravnoteže tražila se međunarodna izlazna strategija za sve države zarobljene u raljama crvenomandarinske birokratije socijalizma zasnovana na idejama koje su dolazile sa Zapada što je obilježielo prvi talas regionalnih inicijativa (Balkan 1.0).

Druga faza počela je nakon ratova na Balkanu iniciranih i obilježenih nestankom federativne Jugoslavije. Većina ideja i inicijativa koje su obilježile drugi talas (Balkan 2.0) bile su zasnovane na potrebi balkanskih država i naroda da grade svoj prostor slobode, demokratije i slobodne trgovine. Slab rezultat pokrenuo je Evropsku uniju da u svoje projekcije saradnje svojih članica i sa „državma aspirantima za članstvo“ pokrene proces „Evrope makroregiona“ nastojeći time da ih snažnije uključe u integracije koje i same grade. Iako ta knjiga o Balkanu 3.0 još nije zatvorena, snažniji rezultati nisu vidljivi. Tradicionalna balkanska „tvrdoglavost“ u otporu svakoj vrsti saradnje i globalna svjetska slika, ostavili su proces nedovršenim.

Gotovo sve inicijative i pedesetak regionalnih projekata bili su „uvezeni“ u Region. Očekivalo se da će biti shvaćeni kao ideje koje će pokrenuti promjene. Početak istinske saradnje trebao je ugraditi inicijalne ideje i institucionalne okvire u želje ljudi na Balkanu da regionalni život postane zajednička svrha država na balkanskom poluostrvu i prečica na svjetskoj cesti. Praksa integracija i želja za „hvatanjem priključka“ u svijet trebali su nadvladati dominantne politike podjela i suprotstavljanja. Otpor novinama, redu, razumijevanju, nadilaženju podjela bio je jači. Bezidejnost političkih elita, zatečenih nestankom „viših državnih autoriteta“, ali ohrabrenih i iznenađenih sopstvenom liderskom pozicijom, donijela je ličnu korist, a društveno zaostajanje. Prostor Balkana isparčan je državama, ali ujedinjen u mrežama regionlanog kriminala. Nije se željela regionalna saradnja i podsjećanje na Jugoslaviju, ali su zato razvijene regionalne mreže kriminala. Kriminalci su se uvezali  samoinicijativno bez velikih samita, birokratizovanih institucija i prevodilačkih kabina, njima je bio dovoljan interes.

Da li je „Otvoreni Balkan“ uspostavljen kao negacija loše prakse, samoinicjativno, konceptualizovano i svrsishodno? Da li će evropska praksa „četiri slobode“ pokazati progresivnu moć u Regionu? Da li će porođajni bol osvijestiti i nepovjerljive da „uskoče u voz“?

Balkan ima jedinstven u šansu da pokaže da može.

 

Prof. dr Miloš Šolaja, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Banja Luci