Kod većine je pripadnika tog naroda, izgleda, u posljednje vrijeme sazrjela svijest o tome da se ne može cio narod identificirati s vlašću jednog čovjeka i jedne stranke.

 Milan Sitarski 

BiH i njeno okruženje su imali vrlo specifičnu povijest u odnosu na skoro cio ostatak našeg kontinenta. Naravno, svaki je njegov dio po nečemu poseban, ali povijest Balkana je u europskim razmjerima baš izrazito posebna. Humanizam i Renesansa i njihove tekovine su baš došli na naš prag kad je nestalo uvjeta za njihov iole snažniji utjecaj na život čak i izrazito elitnih krugova, da ne spominjemo širi krug stanovnika, iako su ostavili snažan pečat na društvu neposredno bliske Dalmacije i Boke. Reformacija nije značajnije dotakla ni susjedstvo BiH. Protureformacija i Barok donekle jesu, ali uglavnom s drugim implikacijama nego u ostatku Europe. Isto važi i za Racionalizam i Prosvjetiteljstvo i njihove učinke u Hrvatskoj i na sjeveru Srbije.

Čak i nacionalni pokreti Srba i Hrvata, koji su u početnim fazama donekle ličili na one iz drugih zemalja, dobili su vrlo specifične forme. Hrvatski, poput pokreta ostalih naroda Habsburške monarhije, bio je suočen s nužnošću akomodacije s ustrojstvom dinastičke multinacionalne imperijalne države. Srpski je bio takav u istoj toj državi, dok je izvan nje stvorio novu nacionalnu državu, ali je ona vrlo brzo, unatoč ekstremno brzoj modernizaciji, ili možda baš zbog nje, postala stožer novog imperijalnog plana, u „narodskoj“ i ideološki formalno modernističkoj verziji, ali ipak imperijalnog. Bošnjaci su zbog svoje privrženosti Otomanskoj imperiji kasnili u razvoju nacionalnog pokreta čak i u odnosu na Hrvate i Srbe, uz još više specifičnosti u odnosu na Europu, a te se specifičnosti uostalom uvelike odnose i na Hrvate i Srbe u samoj BiH. Danas, po krvavom raspadu obje verzije „Serb-made“ imperije, čiji su se tvorci pozivali na europske vrijednosti ali je ona otišla u potpuno drugačijem smjeru, a čije je i postojanje i raspad odredio determinante postojanja i države BiH i svih njenih naroda, možemo postaviti pitanje – gdje su sad europske vrijednosti u BiH?

Pretežak je zadatak za mene dati cjelovit odgovor na to pitanje, pogotovo u jednom kraćem tekstu. Pokušat ću ga, međutim, dati u odnosu na jednu od neporecivo europskih vrijednosti – demokratsku izbornu smjenjivost vlasti. Taj su sindrom bez kojeg nema europeizacije, sa ili bez članstva u EU, prethodno savladala građanstva i političke elite Hrvatske, pa i Srbije, koja je doduše malo i zaboravila te lekcije pa će možda morati i da ih ponovi (slično Srbima u BiH, iako nemaju objektivne prepreke u tome kao Hrvati), a nedavno čak i Crna Gora u kojoj je proces još u tijeku. U BiH se on dogodio tamo gdje ga je malo tko očekivao – baš među Bošnjacima. Kod većine je pripadnika tog naroda, izgleda, u posljednje vrijeme sazrjela svijest o tome da se ne može cio narod identificirati s vlašću jednog čovjeka i jedne stranke, a pogotovo ne zarad održavanja dominacije nad drugim narodima višenacionalne države. Po tome su, recimo, nadmašili Srbe iz 1920-ih godina, čije je odsustvo takve svijesti spriječilo Kraljevinu SHS da postane zbilja europska zemlja. Ako najbrojniji narod u BiH ostane na sadašnjem kursu, to će imati blagotvornog utjecaja i na ostala dva i moći ćemo reći da ima nade za europsku BiH.

 

Milan Sitarski, neovisni predavač i analitičar iz Mostara