Prajdovi će nam trebati sve dok političke stranke, moćnici i vlast koju smo izabrali budu opstruirali i zabranjivali protestnu šetnju za prava marginaliziranih.

Matej Vrebac

Moja prva povorka ponosa desila se u Crnoj Gori 2016. godine. Iako nikada neću zaboraviti taj lijepi podgorički dan ispunjen sunčevom toplinom, jedna druga povorka mi se utisnula u srce i sjećanje na jedan drugačiji način. Riječ je naravno o prvoj i historijskoj BH povorci ponosa koja se desila jednako tako toplog septembarskog dana u Sarajevu 2019. godine.

Prva povorka u Bosni i Hercegovini je prošla bez incidenata i nasilja, za razliku od onih prvih regionalnih u Beogradu i Zagrebu prije dva desetljeća, no niti jedna do sada nije protekla bez kontra protesta i redovnih izljeva licemjerja (homo/bi/trans) mrzitelja i radikala. Skupova svih onih koji su kontra života jednakih prava te se protive jednakim mogućnostima za sve građane/ke. Mislim da je to dovoljan pokazatelj zašto protesti poput povorke postoje u našim društvima te koliko su bitni. Večer prije ili poslije održavanja povorke u Podgorici netko je bacio suzavac u kafić gdje je bila zabava za LGBTIQ osobe. Nitko nije povrijeđen, zabava se nastavila kao znak otpora, ali ta situacija savršeno ocrtava atmosferu nasilja na koju protesti poput povorke ukazuju. Jednako tako nisu izostali verbalni napadi i pljuvanja na ulici po istospolnim parovima u Bosni i Hercegovini prije najave prve BH povorke ponosa, a količina nasilja koja se dešava u kućama, školama, na poslovima i drugim institucijama često ostane ispod radara, neopažena.

Ove godine su sarajevske ulice opet bile domaćin BH povorci ponosa, a mnogi sugrađani/ke su negodovali pitajući se čemu toliko zatvaranje ulica i izmjene u režimu saobraćaja. Siguran sam da je u pitanju neka vrsta homofobije jer se nikada toliko javno ne negoduje na zatvaranje ulica tokom filmskog festivala, fudbalskih derbija ili svake druge manifestacije.

Od prve BH povorke u Sarajevu 2019. malo se stvari promijenilo u praksi na bolje, osim što su LGBTIQ+ osobe i naši saveznici ukazali na nejednak tretman te da smo tu i zahtijevamo jednak pristup. Potreba za povorkom u Bosni i Hercegovini će morati postojati sve dok se ne usvoji i počne primjenjivati set zakona koji reguliše istospolne veze te mnoga druga pitanja koji se tiču statusa trans i interspolnih osoba. Potreba za povorkom će i dalje postojati sve dok ne budu postojali oni koji se pitaju: „A šta će njima to, zašto šetaju, šta im to nedostaje?“ Prajdovi će nam trebati sve dok političke stranke, moćnici i vlast koju smo izabrali budu opstruirali i zabranjivali protestnu šetnju za prava marginaliziranih. Ne sumnjam da će upravo iz tih razloga dosta aktivista/ca iz regiona u septembru šetati na Europride-u u Beogradu kao podrška, jer recentni napadi huligana po beogradskim ulicama, govor mržnje i pokušaji zabrana prelaze svaku granicu.

Mnogi će morati jednoga dana shvatiti da je svaka povorka pokazivanja otpora onima koji sustavno opresiraju svaku skupinu čija su prava ugrožena, od radnika/ca do osoba koje žive s invaliditetom, a ne samo queer zajednice.

Ne znam koliko će još vremena proći dok se mnoga pitanja ne riješe, ali ulice podjednako pripadaju svima jednako kao što psi laju, a prajdovi prolaze.

 

Matej Vrebac, književni kritičar i prevodilac