Suočiti se sa gubitkom posla je veoma teško i stresno, pogotovo kada živite u okruženju gde su male šanse da nađete novi posao. Tada se razviju najveći strahovi egzistenciijalne prirode  i najčešće pitanje koje postavljate sebi je – šta dalje?

 Marina Tucović

Početkom devedesetih kada sam završila fakultet , mislila sam da ću se zaposlati u struci i svoj radni vek provesti u nekoj od kompanija tekstilne industrije. Međutim kako to u životu biva , planovi su jedno a realnost je drugo.

U periodu  tranzicije došlo je masovong zatvaranja  tekstilinih kompanija, uključujući i kompaniju u kojoj sam radila, tako da sam   posle  15 godina rada ostala bez posla. Suočiti se sa gubitkom posla je veoma teško i stresno, pogotovo kada živite u okruženju gde su male šanse da nađete novi posao. Tada se razviju najveći strahovi egzistenciijalne prirode  i najčešće pitanje koje postavljate sebi je – šta dalje?

Posle više pokašaju da radim kod privatnika i velikih razočarenja koja su taj rad pratila, dobila sam poziv od predsednice  upravnog odbora Ženskog centra Užice, Radmile Gujaničić, da se priključim njihovom timu za ekonomsko osnaživanje žena iz ranjivih grupa.

Moj zadatak u tom timu je bio da s obzirom na  radno iskustvo i profesiju, osmislim program za ekonomsko osnaživanje žena koje nisu konkurentne na tržištu rada.

Tako se rodila ideja o programu prikupljanja i reciklaže tekstila. Sada sa vremenskom distancom od 11 godina koliko razvijam ovaj program, mogu da kažem da mi je taj poziv promenio život. Na početku to je bila samo ideja bez ikakve infrastrukture za realizaciju (prostora, sredstava, ljudstva i svega ostalog što je neophodno za razvoj jednog biznisa), gledano sa finasijskog aspekta potpuno  neodrživo. Ali za mene je to bio veliki profesionalni izazov i prilika koju nisam želela da propustim.

Kada se u Srbiji bavite solidarnom ekonomijom i razvijate program koji je inovativativan, a pri tome pomažate i druge žene u sličnoj situaciji, onda nema posustajanja, izazovi više nisu kočnica već podstrek da stalno idete napred. U prvim godinama rada na razvoju programa, za sebe sam često govorila da sam preduzetnica u pokušaju. Prve nagrade i  priznanja ali i poverenje i podrška tima u teškim momentima, su najbolji pokazatelji da radite nešto dobro ne samo za sebe već i za druge.

Danas  je Retex prepoznatljiv u regionu, poslujemo kao solidarno preduzeće koje se bavi primarnom selekcijom otpadnog tekstila, apciklažom (proizvodimo cegere, torbe, dečije igračke i mnoge druge proizvode od otpadnog tekstila), doniranjem  upotrebljivog tekstla  socijalno ugroženom stanovništvu (280 porodica se kod nas snabdeva polovnom garderobom i drugim kućnim tekstilom)  i razvijamo infrastrukturu za proizvodnju recikliranog tekstilnog vlakna.

U Retexu radi pet žena iz ranjivih grupa (žene sa invaliditetom, žene žrtve porodičnog nasilja i samohrane majke), u ovaj program je do sada angažovano  preko 20 žena, od čega su dve žene stekle pravo na invalidsku penziju, što je za naš mali tim veliki uspeh.

Moj novi cilj je da krenemo sa proizvodnjom recikliranog tekstilnog vlakna i na taj način zaokružimo ceo koncept zbrinjavanja otpadnog tekstila i zaposlimo još žena  iz ranjivih grupa.

 

Marina Tucović, Ženski centar Užice,  menadžerka programa prikupljanja i reciklže tekstila