Poslednjih nekoliko godina se prepoznaju određeni znaci koji daju nadu da će žene dobiti zasluženo mesto u kosovskoj politici.

 Marija Radulović

Za nas koji živimo i radimo na Kosovu, naročito nas koji se bavimo ljudskim pravima, sprovodjenjem zakona, administracijom, NVO aktivizmom.. rečenica „zakon je dobar, ali se ne sprovodi“ je nešto što čujemo vrlo često, možda i češće nego što situacija iziskuje. Međutim, kada govorimo o zastupanju žena u institucijama, uopšteno položaju žena u kosovskoj politici, zakon je i dobar i sprovodi se. Međutim, šta tu ne valja?

Kada pišemo i govorimo o ulozi i zastupljenosti žena na Kosovu, naročito na polju politike, neizbežno je obuhvatiti i perspektivu tradicije koja vlada na ovom prostoru. Pitanje poverenja koje građanke uključene u politički život uživaju u odnosu na svoje muške kolege ima korene kako u patrijarhalno odgojenim porodicama, obrazovnom sistemu, tradicionalnim podelama uloga u društvu i još mnogo drugih stvari. Ti uzroci su doveli do stvaranja percepcije da su žene ili nedovoljno kvalifikovane, sposobne i hrabre da se bore u političkoj areni ili ukoliko se usude i dobiju prostor za delovanje, da predstavljaju „lutke“ ili samo puko ispunjavanje zakonske obaveze da budu prisutne i ispune kvotu, ali bez dublje suštine.

Iako Kosovo nije članica nekih međunarodnih organizacija i samim tim nije potpisnica velikog broja međunarodnih konvencija čiji je cilj zaštita i promocija ljudskih prava, posledično i prava na jednakost, pravo žena da učestvuju u političkom životu je zagarantovano u nekoliko međunarodnih povelja koje su direktno inkorporisane u Ustav Kosova. Takođe, garant učešća žena u zakonodavnim organima, kako centralnog, tako i lokalog nivoa je Zakon o opštim izborima, koji garantuje učešće od 30% za žene u Skupštini. Iz ovoga se rađa jedno sasvim logično pitanje: da li smo zaista ravnopravni i kakva je to ravnopravnost u razmeri 30:70? Nešto kasnije (2015.) Skupština Kosova je donela Zakon o ravnopravnosti polova i Zakon protiv diskriminacije koji su takođe garant jednakog tretmana među polovima, kao i afirmativnih mera uvedenih u svrhu promocije jednakosti. Da se vratimo na početak i konstatujemo da je zakonski okvir dobar, donekle se poštuje, ali i dalje je primetna sistemska diskriminacija žena kao ranjive kategorije.

Iako su svi ovi problemi veoma očigledni, poslednjih nekoliko godina se prepoznaju određeni znaci koji daju nadu da će žene dobiti zasluženo mesto u kosovskoj politici. Broj glasova koje žene dobijaju na izborima, iz procesa u proces raste, broj mesta koje žene dobijaju u izvršnoj vlasti je takođe veći. Takođe, poziciju predsednika su, u veoma kratkom vremenskom razdoblju, dobile dve žene, za razliku od većine država regiona. Međutim, ono što očigledno nedostaje je podrška od strane matičnih političkih partija za napredovanje na položajima gde se donose odluke. Puko popunjavanje kvota, dodeljivanje manje bitnih funkcija u izvršnoj vlasti u smislu koncentracije moći, nije način koji može dovesti do istinskog demokratskog i održivog razvoja, naročito mlade demokratije kakva je na Kosovu.

Iako je, očigledno, situacija poboljšana u odnosu na prethodne decenije, školovanje žena na prestižnim Univerzitetima širom sveta, donekle i emancipacije u krugu samih tradicionalnih porodica je poprilično doprinelo celokupnom osvešćivanju društva. Naročito, Kosovo kao multietničko društvo ima obavezu, da kako žene iz albanske većine, tako i žene pripadnice manjinskih zajednica, podstakne, pomogne, pruži mogućnost kako ličnog, tako i profesionalnog usavršavanja, a sve imajući u vidu kakav su tretman tokom decenija sve ove žene, ovoga puta bez razlike, imale od strane samog društva.

 

Marija Radulović, filološkinja i politikološkinja, borkinja za ljudska prava, jednakost i pred zakonom i u društvu