Kao mlada, ambiciozna osoba imam osećaj da nam ova bliža prošlost predstavlja kredit sa velikom kamatom koja povremeno i poraste, a isplaćujem ga za proizvod koji nisam želela.

 Marija Babić

 “Možete obrisati uspomene, ali ne i istoriju koja ih je stvorila”, rekao je poznati japanski pisac Haruki Murakami u jednom od svojih najčitanijih dela. Kao mlada osoba koja je u rođena krajem 90-ih, a samim tim lišena participacije u političko-društvenim događajima, ipak imam osećaj da nosim teret tada novoiscrtanih granica u čijem kreiranju nisu učestvovali ni moji roditelji, ni njihovi prijatelji, ni rođaci, a kamoli ja.

Rođena sam 1998. godine i samo sam pasivno bila deo onih događaja koji su oblikovali moju sadašnjost – ratova, migracija, inflacije, siromaštva, upitnih političkih odluka koje činjenično jesu pruzrokovale gubitke i na “jednoj” i na “drugoj strani”. Ono čega se jasno sećam jesu strahovi koje je moj stariji brat imao u toku noći, koji su nastali kao posledica bombardovanja 1999.

Moja je velika sreća što posedujem rodbinu i prijatelje u Hrvatskoj i što poreklom sa majčine strane jesam delimično i Hrvatica. Odnosi Srbije i Hrvatske oduvek su bili kompleksni i verovatno da se oslanjam samo na ono što se plasira u medijima obe države, nikada ne bih smela da odem tamo na letovanje. Suprotno tome, ja svake godine odlazim u posetu svojoj porodici i nikada, čak ni prilikom prve posete nakon završtka rata, nisam osetila ni najmanju nelagodnost zbog prošlosti u kojoj nisam učestvovala. Upravo to i jeste suština, da sa današnje perspektive niko od nas nema utisak da su ratni sukobi bili ono što smo sami izabrali. Čak se i u sadašnjem narativu za one koji su u svoje ruke uzeli sudbine svih nas koristi termin “oni tamo”.

Period 90-ih je u naše i okolna društva ucrtao više razlika nego sličnosti. Možda ni ja ni niko moj nismo želeli da se dogodi sve što se dogodilo, ali kao mlada, ambiciozna osoba imam osećaj da nam ova bliža prošlost predstavlja kredit sa velikom kamatom koja povremeno i poraste, a isplaćujem ga za proizvod koji nisam želela. Šta se promenilo od tada? Da li je i kakve novine doneo 6. oktobar? Odluke koje su donešene 90-ih i početkom 2000-ih utiču na moje današnje zapošljavanje i obrazovanje. Osećaj neizvesnosti iz prošlosti prelio se i u sadašnjost. Okolnosti koje su se na našim prostorima dešavale u ovom periodu onemogućile su da se društvo tada unapređuje. Lično smatram da smo tada imali stabilnost naš obrazovni sistem bi danas bio znatno razvijeniji, a onda bismo sve moje kolege sa fakulteta i ja u toku četvorogodišnjeg obrazovanja imali adekvatnu praktičnu nastavu i radili po standardima aktuelnog tržišta , a ne robovali trendovima iz 80-ih godina. Kao i kod razvoja deteta, ako se ono ne dogodi u predviđenom periodu kao i kod ostalih vršnjaka, to dete stalno zaostaje i ne može da adekvatno ispunjava zadatke.

Veliku dozu optimizma mi unosi razmišljanje da naše društvo nošeno današnjim mladim generacijama može da se unapređuje. Mi mladi i strateški, a trebalo bi i praktično, jesmo važan sagovornik za budućnost svih zemalja regiona. Želim da putujem, usavršavam se i uživam u plodovima svog rada. Nikada neću biti spremna da obrišem nacionalnu kulturu i nasleđe, ali želim da budem deo strukture koja će odlučivati o svojoj budućnosti.

 

Marija Babić, predsednica Foruma mladih EPuS-a