Sjeverna Makedonija i Bosna i Hercegovina su zemlje rođene u zatočeništvu – obje su djeca mirovnih sporazuma (Dejton i Ohrid), u koje su etničke elite ugradile svoje interese – kako bi mogle da kontrolišu i novac i srca i umove ljudi.

Ljupčo Petkovski

Ovaj tekst je inspirisan knjigom „Sell Out, Tune Out, Get Out, or Freak Out?“  (Prodati, prilagoditi se, izvući se ili izbezumiti), koju su nedavno objavili Savjet za politiku demokratizacije i Eurothink iz Skoplja.

Knjiga proučava fenomen zarobljene države u „etnokratijama“ Bosne i Hercegovine i S. Makedonije i njegove posljedice na način na koji „narod“ reaguje na sistemsku nepravdu. Knjiga „depatologizuje“ političko nasilje i ekstremizam, objašnjavajući to ne kao posljedicu „izopačenosti“ pojedinaca, već kao jedan od „normalnih“ odgovora na sistemske faktore koje stvara zatočena država.

S. Makedonija i Bosna i Hercegovina su zemlje rođene u zatočeništvu – obje su djeca mirovnih sporazuma (Dejton i Ohrid), u koje su etničke elite (najuži krug dolje prikazanog modela) ugradile svoje interese – kako bi mogle kontrolisati i novac i srca i umove ljudi. Elite se oslanjaju na svoju „pješadiju“, „etnički selektorat“. To su pojedinci koji pod neformalnom vlašću elita kontrolišu institucije (treći krug), raspoređujući resurse (finansije, krivični imunitet, zapošljavanje) lojalnim i kažnjavajući nelojalne, uz prećutni pristanak zatočene države.

 

Četvrti krug u modelu su građani. Kada ljudi žive u zatočeničkom sistemu, u kojem, kako kažu Makedonci i Bosanci, „čak ni školski higijeničari ne mogu biti zaposleni bez partijske knjižice“, tada se ljudi koriste različitim strategijama za prilagođavanje sistemu koji proizvodi osjećaj nepravde.

Mnogi ljudi, i većina njih ne iz ekonomskih razloga, već zbog kvaliteta života, odlaze (Get Out). Neki razvijaju nezainteresovanost za politiku, usmjeravajući energiju ka svom privatnom životu i svakodnevnim bitkama (Tune Out). Mnogi ne problematizuju igru – ili zato što od sistema dobijaju privilegije poput zaposlenja i pristupa javnim resursima (transakcijski odnos), ili zato što su istinski fascinirani vladajućom ideologijom. Ova strategija se zove Sell Out (prodaja).

Posljednja i najrjeđa strategija je Freak Out (izbezumljenost) – bilo negativna ili pozitivna. Ponekad su ljudi otuđeni od sistema do te mjere da prihvataju ekstremne političke ideologije, koje daju osjećaj pripadnosti, misije i svrhe. Krajnje desničarske ideologije i islamski ekstremizam su uzajamni i predstavljaju dvije strane iste medalje – obje griješe, prebacujući krivicu za korumpirani sistem na manjine, sugrađane i slabije. Negativna radikalizacija podržava status quo.

Freak Out je pozitivan ako artikuliše političke vizije zasnovane na idejama pravde i jednakosti. Antikorupcijski protesti u Makedoniji 2014-2016. su bili  primjer pozitivne radikalizacije razbješnjelog naroda, žednog pravde. Isto vrijedi i za proteste u Bosni 2014. Nijedan od ova dva protestna ciklusa nije proizveo sistemske promjene. Međutim, bez pozitivne radikalizacije, tj. „dešavanja progresivnog naroda“, nema razvoja inkluzivnih političkih identiteta koji potresaju korumpirani etnocentrizam. Takođe nije moguće osloboditi zarobljene države.

Kako liberalna međunarodna zajednica, koja uključuje EU i SAD, reaguje na različite oblike radikalizacije (Freaking Out)? Analiza pokazuje da se u smislu negativne radikalizacije prekomjerni fokus i resursi stavljaju na suzbijanje nasilnog ekstremizma, što u većini slučajeva znači ciljanje na islamski radikalizam i povratnike s ratišta u Siriji. Mali, rastući i nedovoljni fokus u programima takođe je stavljen na ekstremno desničarsku radikalizaciju.

Međutim, zanimljiv je stav liberalne međunarodne zajednice prema pozitivnoj radikalizaciji, koji se, začudo, svodi na „pripitomljavanje“ i „kooptaciju“. Ovaj odnos zasnovan je na pretpostavci da samo korumpirane etnocentrične elite mogu pružiti stabilnost. Rezonuje se sa starim predrasudama iz 1990-ih, prema kojima etnička mržnja, a ne strukturni faktori poput korupcije, tinja i lako bi mogla da destabilizuje region.

Lokalni zarobljenici manipulišu ovom predrasudom predstavljajući se kao jedini garanti stabilnosti. Zbog toga imamo kontradikciju: s jedne strane, pozivi na „oslobađanje“ zemalja, poput onih Evropske komisije, a s druge strane, očekivanje da će institucionalni pristup i saradnja s zarobljenicima donijeti rezultate. Da li je demokratija moguća na Balkanu bez pozitivne radikalizacije? Odgovor autora izvještaja je „Ne“. Korupcija, a ne zaostalost ljudi, najveća je prijetnja stabilnosti.

 

Ljupčo Petkovski je politikolog i nezavisni istraživač iz Skoplja, sa decenijama iskustva u društvenim istraživanjima.