Većina njih je posljednji put bila kod ginekologa kada je rodile dijete, a najveća tabu tema je rodno zasnovano nasilje u porodici, koje se nažalost, još uvijek smatra normalnom pojavom u porodici.

 

Liljana Jonoski

Samo 38% žena u seoskim  područjima smatra se ekonomski aktivnim, ali samo 5% njih ima imovinu na svoje ime. To su brojke koje su godinama ostale iste i nisu rasle, a čini se da je nemoguće pronaći odgovor na pitanje zašto je to tako. Da li su to stereotipi ili tradicionalne barijere koje još uvijek ne dozvoljavaju ženama iz ruralnih sredina da nađu svoje mjesto u društvu? Ili imaju previše obaveza vezanih za brigu o domu, porodici, njivi, koje im oduzimaju i do 11 sati dnevno (za razliku od 9,5 sati za muškarce), pa im ne preostaje mnogo vremena za aktivnosti u zajednici? Zaista je teško reći.

Neizvjesno zapošljavanje, neplaćeni rad, ekonomska neaktivnost na tržištu rada i nestabilna i niska primanja, koja su se još umanjila za čak 84% ženama iz ruralnih područja tokom pandemije Covida – sve to uzrokuje ozbiljne i dugoročne negativne posljedice na njihovo ekonomsko osnaživanje i socijalnu uključenost. Uz to, upravo zbog svoje nevidljivosti na tržištu rada, zbog nedovoljne informisanosti i uključenosti u društvene tokove, žene se suočavaju i sa izazovom neplaćenog porodiljskog odsustva, kao i bolovanja zbog povrede na radnom mjestu.

Pandemija Covida iznijela je na površinu dugogodišnje izazove s kojima se žene u ruralnim područjima neprestano bore, a to su pristup socijalnim i zdravstvenim uslugama. U većini seoskih opština ne postoje kola hitne pomoći, a nema ni javnog prevoza kako bi žene posjetile ljekara ili neki od centara za socijalnu zaštitu. Većina njih je posljednji put bila kod ginekologa kada je rodile dijete, a najveća tabu tema je rodno zasnovano nasilje u porodici, koje se nažalost, još uvijek smatra normalnom pojavom u porodici.

Vrlo mali broj žena se odluči da prijavi nasilje zbog stida i osude zajednice, ali i zbog toga što ne postoje centri za zaštitu i podršku žrtvama nasilja u porodici ni u gradovima u unutrašnjosti zemlje, a kamoli u selima. Zapanjujući je podatak da je tokom pandemije čak 42% žena sa sela imalo izazove u obezbjeđivanju hrane i osnovnih higijenskih sredstava, u poređenju sa 22% žena iz urbanih sredina.

Žene ne koriste sistemske mjere za podršku svom radu jer ne postoje rodno osjetljive i rodno transformativne mjere koje bi značile rodno odgovorno budžetiranje, a jedan od razloga za to je i to što ih sistem ne prepoznaje, tj. ulaze u takozvanu neformalnu ekonomiju. I ovdje bih spomenula još jednu činjenicu koja može biti presudna da stvari konačno krenu nabolje, a to je uključivanje žena u procese donošenja odluka u lokalnoj zajednici. Realno stanje je takvo da žena gotovo da i nema u strukturama odlučivanja, pa je u 257 mjesnih zajednica u 17 opština samo 5 žena, što je, prema istraživanju Ruralne koalicije, svega 3% na nivo planiranja regiona i države. To se evidentno odražava na svim nivoima javnog odlučivanja, što potvrđuje i činjenica da kada se pogleda broj gradonačelnica, imamo samo dvije!

Sistemski pristup, međusektorska koordinacija i komunikacija, uspostavljanje rodne ravnopravnosti i uključivanje rodnih perspektiva u kreiranje politika, strateških dokumenata i programa u svakoj oblasti kao horizontalna tema, baš kako to zahtijeva Evropska unija, treba da budu u vrhu dnevnog reda svake institucije.

 

Liljana Jonoski, izvršna direktorica  Ruralne koalicije