Što se tiče spoljne slike, Albanija je gotovo u miru. „Gotovo“ jer  ankete pokazuju da Albanci povremeno vide Grčku kao prijetnju, jer povremeno volimo da „ratujemo riječima“ sa  Grčkom o istoriji, Kameriji, Sjevernom Epiru ili pomorskoj granici. Takođe volimo s vremena na vrijeme da vodimo ‘rat riječima’ sa Srbijom o Kosovu i o tome ko je autohtoniji na Balkanu.

Ledion Krisafi

Međunarodni dan mira trenutak je razmišljanja za Albaniju. Čini se da je Albanija u miru sa susjedima, ali joj nedostaje potpuni unutrašnji mir. Izgleda kao zemlja izmučena sama od sebe, od političke strukture koja jednostavno ne može da prihvati ideju da nije na vlasti i pokušava na sve moguće načine, čak i nasiljem, doći na vlast, a ovo je neprestani ciklus svake vlade i svake opozicije u posljednje tri decenije.

To je politička klasa koja ne nudi društvu model mira, saradnje i kompromisa, makar za glavna pitanja koja prevazilaze granice političkih stranaka i njihovih interesa. Umjesto toga, nudi društvu igru ​​nulte sume, gdje protivnika ne treba samo pobijediti na izborima, već ga treba poniziti i eventualno uništiti kako više ne bi bio protivnik. Bojkot parlamenta i javnih institucija od strane onoga ko je u tom trenutku u opoziciji stalna je odlika albanske politike. To je politička klasa koja nudi model neprihvatanja ideje da neko drugi pobjeđuje, da je neko drugi na vlasti, neprihvatanja poraza, nepronalaženja bilo kakvog opravdanja za to, da protivniku nikada ne treba čestitati pobjedu. To bi već bilo najveće svetogrđe.

Na ovaj Međunarodni dan mira, Albaniji nedostaje unutrašnji porodični mir. U albanskim porodicama postoji tihi rat protiv žena, koji se povremeno objelodani kada ženu ubije muž. Rijetki su mjeseci bez vijesti o ženi koju je ubio njen muž, a sa druge strane, rijetke su sedmice bez vijesti o tome da je neku drugu ženu maltretirao ili pretukao njen suprug, nakon čega ona traži zaštitu na Sudu i u policiji; zaštitu koja postoji samo u teoriji, ali ne i u praksi.

Uprkos činjenici da novu vladu čini 75% žena, njihov položaj u društvu je još uvijek daleko od prihvatljivog. Žene se percipiraju kao vlasništvo supruga ili porodice. Ideja da žena ima pravo da izabere vlastiti život je anatemisana. Pomisao da može da se odluči na razvod od muškarca s kojim više ne može da živi gotovo je neprihvatljiva za muža, posebno u ruralnim i polu-ruralnim zajednicama. On će učiniti sve da to zaustavi, a najbolji način je da je ubiju ili potčine tako što je neprestano zlostavljaju.

Što se tiče spoljne slike, Albanija je gotovo u miru. „Gotovo“ jer  ankete pokazuju da Albanci povremeno vide Grčku kao prijetnju, jer povremeno volimo da „ratujemo riječima“ sa  Grčkom o istoriji, Kameriji, Sjevernom Epiru ili pomorskoj granici. Takođe volimo s vremena na vrijeme da vodimo ‘rat riječi’ sa Srbijom o Kosovu i o tome ko je autohtoniji na Balkanu. Nijedno od ovih pitanja ne ugrožava spoljni mir Albanije, osiguran i članstvom u NATO-u, ali istorija ne ostavlja Albaniju i cijeli region na miru.

 

Ledion Krisafi, Viši istraživač i koordinator projekta na Albanskom institutu za međunarodne studije (AIIS) u Tirani