Kako može biti u redu da neko ko je seksualno napastvovao dijete odsluži zatvorsku kaznu od nekoliko mjeseci, ili da praktično ne kroči u zatvor. U Crnoj Gori je bilo i takvih slučajeva.

Kristina Mihailović

 Bilo koji oblik seksualnog zlostavljanja, a posebno obljuba djece, u Crnoj Gori izaziva rijetko jedinstvenu reakciju roditelja i uglavnom isti predlog – doživotna robija za onog za kojeg se dokaže da je tako nešto radio. Ovakvi stavovi i predlozi se ne čuju, ili ne barem u onoj mjeri da bi bili usvojeni, jer do sada donosioci oduka o tome nijesu željeli ni da razmišljaju.

Zaštita djece od obljube je tema kojoj se površno prilazi i uglavnom se malo toga preduzima. Kada se pojavi neki slučaj, bilo u zemlji ili regionu, kao ovih dana, onda se o tome priča neko vrijeme, ali brzo sve utihne.

U Crnoj Gori, podaci pokazuju, nema puno slučajeva seksualnog zlostavljanja, ali to nije stvarno stanje, jer znamo da na jedan prijavljeni slučaj bude i do 20 neprijavljenih. Podaci objavljeni u Analizi kaznene politike crnogorskih sudova u predmetima seksualnog nasilja nad maloljetnim licima, a odnose se na period od početka 2013. do marta 2018. godine, pokazuju da je među osuđenima bilo 35 muškaraca, dok je u jednom predmetu osuđena jedna žena. Djevojčice do 14 godina i maloljetne djevojčice su bile najčešće žrtve pedofilije u Crnoj Gori. Među osuđenima su bila i dva prosvjetna radnika u penziji.

Vrlo je jasno šta treba i mora da se uradi kako bi djeca bila zaštićenija. Male kazne od tri ili pet godina nijesu adekvatne za ovakva djela, a još manje je prihvatljivo da presude idu i ispod tog zakonskog minimuma. Nema olakašavajućih okolnosti u ovim slučajevima! Kako može biti da je za nekoga olakšavajuća okolnost to što je porodični čovjek, koji ima djecu i nikada nije osuđivan? Upravo to bi trebalo da bude otežavajuća okolnost. Kako može biti u redu da neko ko je seksualno napastvovao dijete odsluži zatvorsku kaznu od nekoliko mjeseci, ili da praktično ne kroči u zatvor. A bilo je i takvih slučajeva.

Udruženje Roditelji dobilo je obećanje Ministarstva pravde da će najavljenim izmjenama Krivičnog zakona biti povećane kazne za ova djela, ali ne i da će biti uvedena doživotna robija. Objašnjenje da to nije u skladu sa obavezama i očekivanjima na putu ka EU ne stoji jer i u EU ima zemalja koje imaju tu vrstu kazne. Zato nećemo odustati od našeg zahtjeva, uz još jedan predlog – da se izmijene norme koje definišu olakšavajuće okolnosti u ovim slučajevima. Svakako je jasno da sadašanja blaga kaznena politika i praksa nijesu dovoljno snažno upozorenje počiniocima ovih krivičnih djela. I nije tu kraj priče. Ima još dosta posla i u vezi sa registrom i tretmanom počinilaca, obukom sudija, ali zna se šta je najvažnije.

Uloga roditelja je veoma značajna i važno je raditi na njihovoj informisanosti. Moramo razgovarati sa djecom, biti im osobe od povjerenja, oni kojima se uvijek mogu obratiti, koji će im od malih nogu objasniti šta je u redu, a što niko ne smije ni da im govori ni da im radi. Moramo ih učiti bezbjednom ponašanju u realnom i online svijetu… Slučaj Aleksić iz Srbije nas je natjerao i da se zapitamo – ko u Crnoj Gori kontroliše rad različititih pružalaca vannastavnih sadržaja djeci i ko sa tom djecom radi. NIKO, da mi znamo, i upravo i to moramo da promijenimo.

 

Kristina Mihailović je izvršna direktorica NVO Roditelji iz Podgorice