Tokom cijele ove borbe, ipak smo uspjeli da stvorimo okruženje u kojem vidimo da postoji nova generacija queer ljudi, mladih ljudi, kojima identitet uopšte nije problem i koji su spremni za novu eru.

Kočo Andonovski

U proteklih dvadeset godina različite inicijative, formalna i neformalna udruženja i predstavljanje LGBTI osoba širom Zapadnog Balkana postigli su mnogo, kako u pogledu vidljivosti zajednice, tako i u smislu donošenja zakonskog okvira za zaštitu osnovnih ljudskih prava, nediskriminaciju, nenasilje i popuštanje stega izolacije. Za ove pobjede zaslužna je hrabra borba aktivista iz LGBTI zajednice, uz podršku procesa evroatlantskih integracija i prije svega EU i SAD. Ova koalicija je napredovala, ali sada se cijeli kontekst potpuno promijenio u odnosu na ono što je bilo prije dvadeset godina. Promjenom konteksta, suočili smo se sa svojim greškama, zabludama i donekle, i unutar jednog dijela samog LGBTI pokreta, nerazumijevanjem unutrašnjih mehanizama otvorenih društava, potrebe za profesionalizacijom zagovaranja i ravnopravnog, odvojenog procesa grass-roots aktivizma i jačanja same zajednice.

Kada govorimo o promijenjenom kontekstu, riječ je o napadu koalicije nikad detronizovanih  elita u postkomunističkom svijetu i ekstremne desnice, skupa autoritarnih i isključivih država/društva, sa strahom od gubitka privilegija. .

Taj strah je mitologizovan kao „kulturni rat“, „očuvanje tradicionalnog braka“… Ali kada se pitamo šta to tačno znači, nema konkretnog odgovora. Jer nije riječ o „očuvanju vrijednosti“, već o očuvanju vlastitih privilegija.

A mi smo, s druge strane, malo ulagali u jačanje zajednice, ponekad zanemarujući da je uz promijenjen zakonski okvir i uz podršku EU i SAD, zajednica ta koja treba da izađe u javnost i počne mijenjati mentalitet. A pod javnošću ne mislim samo na javnu scenu, medije itd. Mislim na  neposredno okruženje. Izlazak i zalaganje za sebe pred porodicom i prijateljima je najbolja kampanja. Za skrivenu i nevidljivu zajednicu sve je javno.

Trebalo je da obezbijedimo toplinu i pripadnost.

Moramo preispitati i strategije zastupanja, zakonske promjene, političke ciljeve… Na studijskom programu State Departmenta, ono što me je najviše impresioniralo i što sam zapamtio je izreka koju sam čuo bukvalno svuda: ako ne sjediš za stolom , onda si na meniju! Čini se da smo se navikli na ulogu koju su nam nametnuli lokalni političari – da stalno budemo na meniju. Naravno, ovdašnji političari bi se smatrali krajnje neozbiljnim da razgovaraju ili pregovaraju sa „pederima, lezbejkama, trandžama“.

Ali isto tako nije nam mnogo pomoglo ni beskrajno insistiranje na nerazumljivom „ NVO govoru“, nismo se ozbiljno posvetili političkom predstavljanju, dijalogu, argumentima i mogućem kompromisu, dogovoru koji će poslužiti u datom vremenu, i biti osnova za kontinuirani napredak. Oslanjajući se na saznanje da će EU ili SAD „gurati“ neka rješenja, uvelike smo propustili priliku da i sami učestvujemo u političkom procesu. A to je otvoreno društvo, sa najvažnijim dijelom – učešćem.

Tokom cijele ove borbe, ipak smo uspjeli da stvorimo okruženje u kojem vidimo da postoji nova generacija queer ljudi, mladih ljudi, kojima identitet uopšte nije problem i koji su spremni za novu eru. To je naša nada, naš „hrabri novi svijet“. Mi koji smo započeli cijelu ovu borbu imamo obavezu da osiguramo da queer ljudi, queer kultura, queer zajednica budu dio političkog procesa i da sjede za stolom.

 

Kočo Andonovski, programski direktor Centra za podršku LGBTI