Paradoksalno je da je srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori uspjela ono što nijesu civilni sektor, građanski aktivisti i opozicija u trideset godina –  stvoriti kritičnu masu za prvu mirnu smjenu vlasti u crnogorskoj istoriji.

Jovo Martinović

Malo je u kojoj evropskoj zemlji nakon Vojtiline i Valensine Poljske religija toliko prisutna i isprepletena politikom kao u Crnoj Gori. Dok je država odavno regulisala statusna pitanja sa Islamskom zajednicom i Katoličkom crkvom, sa većinskom Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) postoje i dalje brojna otvorena pitanja. Štaviše, nedavno ustoličenje novog crnogorskog mitropolita Joanikija u cetinjskom manastiru je nezabilježeno u istoriji.

Pored dima od tamjana koji je pratio ceremoniju u kapeli Sv. Petra, dim je lebdio i nad čitavim Cetinjem – od bačenog suzavca. Skoro dvije hiljade policajaca je osiguravalo ceremoniju od isto toliko demonstranata koji su je agresivno pokušavali da spriječe uključujući i blokade saobraćajnica. Joanikije i patrijarh srpski Porfirije su morali sletiti helikopterom i pod zaštitom teško naoružane policije pretrčati u manastir. Polarizovana Crna Gora je bila na ivici krvoprolića.

Kad pogledamo Poljsku, tamo je Katolička crkva bila katalizator demokratskih promjena i pada komunizma devedesete godine, dok se u Crnoj Gori pad preimenovane Komunističke partije desio tek nakon 30 godina pod pritiskom protesta pokrenutih od pravoslavne crkve.

Međutim, ista SPC, koja je u Crnoj Gori sa opozicijom (i uz pomoć Zapada) prošle godine porazila ogrezlu u kriminalu i korupciji vlast predsjednika Mila Đukanovića, devedesetih je bila katalizator drugih promjena.

Tada je SPC zajedno sa istim Đukanovićem bila na strani ratno-huškačkog režima Slobodana Miloševića koji je Jugoslaviji donio krvavi raspad i privredni kolaps. Djelovanje crkve u Crnoj Gori pod pokojnim Mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem, od njegovog dolaska na Cetinje 1990. pa do smrti oktobra 2020. godine, praćeno je brojnim kontroverzama. Amfilohije je prvih petnestak godina svoga stolovanja na Cetinju izričito protežirao srpsko viđenje identiteta Crne Gore negirajući pravoslavnim Crnogorcima etničku posebnost. Takođe, potencirana je i politička ikonografija snaga poraženih u drugom svjetskom ratu. Time je stekao ogorčene neprijatelje kod ljudi kojima je stalo do crnogorske samobitnosti i antifašističkog nasljeđa. Antagonizam je otišao toliko da je dio crnogorskog bloka 1993. krenuo u političku obnovu nekada samostalne Crnogorske crkve, nestale sa nasilnim gašenjem crnogorske države i osnivanjem Srpske pravoslavne crkve u prvoj Jugoslaviji 1920. godine. Tako su identitetske podjele među Crnogorcima dobile i vjersku komponentu, iako najveći dio Crnogoraca ne prakticira religiju mimo onoga što predstavlja kulturološko nasljeđe. Posljedica toga je da se svake godine na Badnji dan na Cetinju i drugim gradovima organizuju paralelna loženja badnjaka i proslave Božića.

Crna Gora je od 2006. opet samostalna država čijoj obnovi je, koliko god to izgledalo čudno, doprinio i pokojni Amfilohije svojim otvorenim nemiješanjem u referendumsku kampanju – na razočarenje prosrpskog bloka. Crkva je odćutala i ekonomsku tranziciju Crne Gore, ili, prevedeno, pustošenje društvene imovine i njen prelazak u ruke Đukanovića i njegovih tajkuna. Zauzvrat je mitropolit dobio blagoslov režima da nastavi svoju duhovnu misiju uključujući i građevinske poduhvate na zakonom zaštićenim kulturnim dobrima. Brak iz interesa je okončan krajem 2019. kada je bivša vlast posegnula za otimanjem crkvene imovine kroz novi zakon.

Paradoksalno, crkva je uspjela ono što nijesu civilni sektor, građanski aktivisti i opozicija u trideset godina-  stvoriti kritičnu masu za prvu mirnu smjenu vlasti u crnogorskoj istoriji.

 

Jovo Martinovic je nezavisni novinar, saradnik mnogih istaknutih medjunarodnih i lokalnih medija