Zemlje Zapadnog Balkana i EU još uvijek se kreću u začaranom krugu brojnih, nedovršenih, sporih inicijativa koje se gomilaju a države stoje na istom mjestu.

 Jovana Marović

U junu se navršava 20 godina od samita u Solunu na kojem su lideri država članica Evropske unije usvojili Deklaraciju o evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana. U junu će biti i 11 godina otkad Crna Gora zvanično pregovora o punopravnom članstvu u ovoj nadnacionalnoj zajednici, što je čini državom koja najduže ispunjava uslove od svih koje su do sada pregovarale (Hrvatska je osam godina od otvaranja pregovora postala članica, a pregovore završila za šest). Ovim neslavnim jubilejima jednim dijelom svjedočimo zbog toga što je EU promijenila i pooštrila uslove koje države Zapadnog Balkana moraju ispuniti, ali i zato što dostignuti nivo reformi u Crnoj Gori, ali i u ostalim državama regiona, još uvijek nije dovoljan za ulazak u završnu fazu procesa integracije.

Paradoksalno – iako titula lidera u procesu evropske integracije, koju više godina „ponosno nosimo“, nema nikakav značaj nakon bezuspješnih pokušaja da napravimo taj odlučujući zaokret – Crna Gora i dalje ima najveće izglede i šanse da se priključi Uniji. Na tom putu stoje zahtjevni uslovi koji se odnose na korupciju, kiriminal, zapošljavanje po principu zasluga, nezavisnost institucija, ili, drugim riječima, na sve ono što je neophodno za funkcionisanje pravne države. Iako su smanjenje duboke polarizacije u društvu i postizanje dvotrećinske većine u parlamentu za važne reforme do sada bili veliki izazovi za ispunjavanje onoga što je Evropska komisija stavila pred nas, definisanje ključnih prioriteta neophodnih za članstvo u EU je moguće postići bez obzira na odnos snaga, jer se sve političke partije deklarativno zalažu za članstvo u EU, a to su i očekivanja 76% građanki i građana koji i dalje snažno podržavaju ovaj vanjsko-politički cilj. Bez obzira na to što je država u stalnom stanju političke krize, krnjih i politizovanih insitucija, stabilna Vlada sa jasnom agendom bi tokom jednog mandata mogla da napravi potrebne napretke. Tek sa takvim sazrijevanjem i završavanjem domaćeg zadatka možemo da testiramo novu, probuđenu, spremnost EU da nas integriše. Kažem novu, jer je retorička posvećenost regionu i guranje procesa proširenja u prioritete, zapravo očekivana reakcija na rusku agresiju i rat u Ukrajini. Međutim, nema bitnijih novina u pristupu, osim te retoričke transformacije i više odluka (otvaranje pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom, status kandidata za Bosnu i Hercegovinu, vizna liberalizacija za Kosovo) koje nakon ovoliko godina zakašnjenja jesu važne, ali bi imale mnogo veći efekat na demokratizaciju i povezivanje regiona da su došle na vrijeme.

Crna Gora, Zapadni Balkan i EU se još uvijek kreću u začaranom krugu brojnih, nedovršenih, sporih inicijativa koje se gomilaju a države stoje na istom mjestu: sa polukonsolidovanim demokratijama ili hibridnim režimima, narastajućim nacionalizmom, stranim uticajima kojima je manjak demokratije zapravo odskočna daska za širenje autoritarizma.  EU ne žuri sa razvijanjem pojedinih dobrih mehanizama koje je predstavila u skorije vrijeme, poput mapa puta ili podsticaja za ostvarene rezultate, u novoj metodologiji proširenja, pa se još uvijek čeka na konkretan odgovor na novonastalu geopolitičku realnost. Od iskrenosti akcije i reakcije i crnogorske i evropske strane zavisi i odgovor na pitanje da li ćemo zauvijek ostati lideri u drugorazrednom takmičenju, bez šanse da pređemo u prvu ligu. Formula za ovaj transfer je jednostavna: 1. rezultati – 2. konkretne koristi za građanke i građane – 3. pogodnosti punopravnog članstva.

 

Jovana Marović je članica savjetodavne grupe Balkan u Evropi (BiEPAG) i bivša potpredsjednica i ministarka evropskih poslova u Vladi Crne Gore