Deluje da crkvena hijerarhija, oličena u donekle mlađim episkopima koji razumeju kako svet i društvo danas funkcionišu a predvođeni patrijarhom, zna šta hoće – beg iz političke arene, podršku i saradnju sa vlastima ali dalje od vizantijskog modela simfonije. Međutim, s obzirom na dosadašnje odnose, put ka tome teško da može da bude jednostavan i pravolinijski.

Jelena Jorgačević

Istorijski gledano, odnos Srpska pravoslavna crkva (SPC) – država dao bi se, do Drugog svetskog rata, okarakterisati kao krajnja potčinjenost Crkve državi, uz nekoliko turbulentnih momenata; zatim sledi otvoreno neprijateljstvo režima prema verskim zajednicama za vreme komunizma, uz nijanse zavisno od republika, geo-političkih i ličnih odnosa; konačno, od devedesetih do danas, u tom je odnosu bilo ignorisanja i saradnje, međusobnog slaganja i kritika, kao i preteranih pohvala te zloupotrebe svojih pozicija.

Jedna stvar je sigurna – u Srbiji postoji takoreći tradicija mešanja države u poslove Crkve, a najočigledniji primer su izbori za patrijarha tokom poslednjih stotinak godina. Otuda, upravo bi SPC najpre odgovaralo poštovanje i sprovođenje jasnih principa sekularne države. Neki od vodećih ljudi Crkve danas su to razumeli. Međutim, neretko se, u ovim razgovorima, potom s pravom otvaraju i pitanja različitih privilegija koja SPC ima što opet ne bi nikako smelo da vodi zaključku da Crkva treba da se ograniči na crkveno dvorište i isključi iz javne sfere.

Bivši patrijarh Irinej isticao je kako nikada ovaj odnos nije bio tako dobar kao  što je to u doba dok je on stolovao, a na čelu države bio Aleksandar Vučić. Komplimenti na račun državnog vrha su se samo ređali, a malo ko se ne seća govora pri dodeli ordena Svetog Save prvog stepena upravo predsedniku Vučiću. S druge strane, više vladika oštro je, iz različitih uglova, kritikovalo istu tu vlast, pa su i episkop zahumsko-hercegovački Grigorije i nekadašnji mitropolit Amfilohije prolazili kroz toplog zeca u realizaciji pro-režimskih tabloida i parlamentarne većine.

U svojoj besedi na ustoličenju (19. 2. 2021) patrijarh Porfirije je kazao, između ostalog, da se on neće kretati stazama parcijalnih interesa niti će njegovo delovanje „sadržati elemente savremenog strančarenja i partijskog bavljenja politikom“, ali će se brinuti odnosno deliti odgovornost za dobro društva. U kasnijem intervjuu datom hrvatskom Večernjem listu, istakao je da što su bliži odnosi Crkve i države, kao i njenih vodećih ljudi, je bolje za sve, ali dodavši da ti odnosi moraju biti zasnovani na „demokratskim procedurama, na punom poštovanju slobode svih“.

Kada se podvuče crta posle prvih šest meseci stolovanja, patrijarh Porfirije gaji veoma korektne odnose sa državom i čovekom koji u Srbiji drži sve poluge moći. Sve je to bilo očekivano, a sigurno je da će se patrijarh jednako korektno ponašati i sa svakim sledećim predsednikom.

Međutim, nema preteranih reči niti pohvala, saopštenja nakon sastanaka sa predstavnicima vlasti su mahom svedena i ne privlače previše pažnje. I fotografije sa službenih susreta odišu izvesnom rezervisanošću.

Deluje da sadašnja crkvena hijerarhija, oličena u donekle mlađim episkopima koji razumeju kako svet i društvo danas funkcionišu a predvođeni patrijarhom, zna šta hoće – beg iz političke arene, podršku i saradnju sa vlastima ali dalje od vizantijskog modela simfonije.

Međutim, s obzirom na sav istorijski teret i na do sada građene odnose, na ovdašnju isprepletanost verskog i nacionalnog koja je prijemčiva na mnoge zloupotrebe, na veliku finansijsku podršku koju Crkva uživa, na uporne, manje ili više uspele, pokušaje vlasti da svakog aktera i instituciju u javnom prostoru instrumentalizuje, taj put teško da može da bude odviše jednostavan i pravolinijski.

 

Jelena Jorgačević, novinarka nedeljnika „Vreme“