EU je u zvaničnim komunikacijama zemlje zapadnog Balkana označavala, eksplicitno ili implicitno, kao prostor kojem nedostaju „mir, demokracija i prosperitet“

Dr  Jasmin Hasić

Prožimanje različitih kultura, jačanje ekonomske integracije, otvaranje novih tržišta i mogućnosti ulaganja kroz proces koji je otpočeo u Solunu prije 20 godina, razlozi su velikog interesa Bosne i Hercegovine za uključenost. Nova perspektiva širenja Unije otvorila je mogućnosti integracionih procesa, borbu protiv široko rasprostranjene korupcije na području zapadnog Balkana, te jačanje vladavine i ljudskih prava.

Usvajanjem Solunske agende precizirano je „jačanje pristupne dimenzije SAP-a“, te pristup twinning programima, TAIEX-u, Kancelariji za razmjenu informacija i osiguranje tehničke pomoći.

Agenda je otvorila redovan politički dijalog i obogaćivanje dimenzije pristupanja SSP-u, te saradnje između EU i zemalja iz regije zapadnog Balkana koji nisu zasnovani primarno na EU pravnoj stečevini.

Sastanak Evropskog vijeća i Balkanski samit u Solunu značio je pomak u u etabliranju osnovnih stavova i principa budućeg proširenja granica EU, ali time nije osiguran konsenzus za usvajanje neophodne i dosljedne strategije za cjelovitu integraciju balkanskih zemalja unutar Unije.

Ali je evrounijska perspektiva poprimila nešto drugačija značenja.

Pojmovi pripisivani regiji i terminu „Zapadni Balkan“ u zvaničnim komunikacijama EU odražavali su nedemokratski i neefikasan sistem upravljanja u regiji, sporost reformi i nekooperativnu ili nelojalnu opoziciju. Vidjeli su je kao regiju bez liderstva koje bi osiguralo neophodnu političku volju za „provođenje političkih i ekonomskih reformi“.

EU je u zvaničnim komunikacijama zemlje zapadnog Balkana označavala, eksplicitno ili implicitno, kao prostor kojem nedostaju „mir, demokracija i prosperitet“, kao prostor „zastarijele ekonomije“, kao područje u kojem sporo napreduju „stabilnost, sigurnost, demokracija i osnovne slobode“, kao politizirani entitet umjesto tržišne ekonomije, kao područje nepovezano sa drugim područjima Evropske unije, digitalno, pravno, fizički i politički.

Nakon niza neprovedenih reformi u zemljama regije, te brojnih negativnih karakterizacija u zvaničnim dokumentima EU na osnovu loših rezultata u reformskim procesima, postojala je potreba da se nedvosmislena evropska perspektiva iz Soluna obnovi, kako bi se regiji i procesu proširenja dao novi zamah. Tome je poslužio samit iz 2018. godine u Sofiji. Međutim, pitanje proširenja nije bilo glavna tema, usvojena Deklaracija nije potvrdila nagovještaj da će 2025. godina biti ključna za proces evropskih integracija cijele regije, kako je navedeno u Strategiji proširenja EU usvojenoj početkom 2018. godine.

Pa je deklaracijom, kojom je potvrdjena opredijeljenost EU da podrži Zapadni Balkan u integracijskim naporima, usvojena na samitu EU-Zapadni Balkan u Zagrebu, 6. maja 2020. godine.

Zagrebačka deklaracija reafirmirala je posvećenost Unije regiji Zapadnog Balkana i obnovila njenu evrounijsku perspektivu. Nova metodologija proširenja bi ciljano trebala učiniti cjelokupni proces kredibilnijim i efikasnijim. Kroz značajnu finansijsku i tehničku pomoć koju se EU obavezala pružiti, jačat će i posvećnost Unije cijelom procesu proširenja i rješavanju nagomilanih prepreka.

Kao što je naglašeno tokom samita u Solunu prije 20 godina, te brojnim deklaracijama kasnije, EU institucije čine sve što mogu kako bi regija uspjela, „ali članstvo se mora zaslužiti“, brzina evrounijskih integracija „zavisi od vas“, kao i odgovornost za sve neuspjehe i propuste.

Primjer BiH, potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju, najsvježiji je primjer važnosti političke volje.

Da li će trajati dovoljno dugo kako bi se kandidatski status i ispunjavanje 14 prioriteta koje je EU postavila pred BiH, teško je procijeniti u ozračju nepovoljnih političkih gibanja koja su na sceni.

 

Dr Jasmin Hasić, Izvršni direktor Fondacija Humanity in Action BiH