Kao političarke, vjerujem da se suočavamo s izazovima koji nas više emocionalno pogađaju i uznemiruju, ponekad šokiraju i često natjeraju da se nesvjesno povučemo pred agresijom ili prostaklukom nekih muških „kolega“, kojima sigurno nije mjesto u politici.

Jana Belcheva Andreevska

U svijetu postoje različita gledišta i stereotipi o tome ko se bavi politikom. Neki kažu da ljudi koji imaju profesiju – rade profesionalno, a ljudi koji nemaju – odlaze u politiku. Za neke je politika vremenski ograničena aktivnost, sve dok svoje ideje ne ostvare ili se razočaraju i zauvijek je napuste. Za neke je to opredjeljenje, a za većinu žena u politici angažman je ideologija dopunjena altruizmom, brigom i potrebom da mijenjaju svijet na bolje.

Često mislim da su žene imale svoj politički uticaj čak i kad nisu bile uključene, ali su bile vidljive kada su izražavale svoje težnje i svoje stavove o tome šta je ispravno ili ne, pa čak i u kući, u svojim manjim ili većim zajednicama. Glasne i hrabre žene uvijek su bile „zarazne“, prenosila se njihova hrabrost i angažovale se nove pristalice. Ili, kako kaže američka spisateljica Maja Anđelo: „ Svaki put kada se žena zalaže za sebe, a da to ne zna, a da to ne tvrdi, zalaže se za sve žene.“

Za sve žene aktivno bavljenje politikom povezano je i sa podrškom koju imaju u porodici. To podržavajuće okruženje nije uobičajeno, ono je i privilegija, a vezano je za ekonomske prilike, obrazovanje i emancipaciju, podjelu odgovornosti, obaveza i sloboda. Zato je još važnije za sve nas koje smo uključene u politiku da budemo glas svih žena, njihovih potreba, njihovih sloboda, njihovog obrazovanja i njihovog dostojanstva.

Ja sam jedna od onih koje su u politiku ušle u četrdesetim godinama, u trenutku kada sam pomislila da naše dostojanstvo nije važno onima koji vode i kreiraju lokalne politike. Nisam mogla da vjerujem da neko prihvata da živi u uslovima koji su nedostojni, neljudski i nekvalitetni i da to treba biti „normalno“ okruženje za našu djecu. I dalje mislim da ono što je dobro, lijepo, normalno i kvalitetno mora postati dio života moje djece, vaše, i sve djece u našem okruženju. Ne smijemo da se navikavamo na „nenormalno“, prihvatajući ga kao neizbježno. Kao inženjer i žena opsjednuta brojevima i poznavanjem prostornih podataka, krenula sam da provjerim javno dostupne podatke ankete za predloženi urbanistički plan kvarta u kojem živim.

Ušla sam u lokalnu politiku kao vatreni pristalica ljudi, njihovih potreba, najmlađih i najstarijih, brojnih, ali još više malobrojnih i marginalizovanih. Ne smijemo da iznevjerimo idealizam, iako su naša razočarenja svakodnevna. Čak je i nada disciplina, kako piše Rumena Bužarovska.

Kao političarke, vjerujem da se suočavamo s izazovima koji nas više emocionalno pogađaju i uznemiruju, ponekad šokiraju i često natjeraju da se nesvjesno povučemo pred agresijom ili prostaklukom nekih muških „kolega“, kojima sigurno nije mjesto u politici.

Moje razočaranje je, međutim, bilo veće kad su me, umjesto podrške, napale žene zbog moje hrabrosti, odlučnosti ili nepopustljivosti. Preispitivanje odluka i sumnja u ispravnost koštali su Sokrata života, ali nakon gotovo 3000 godina, ostavio nam je civilizacijsku dobrobit da promišljanje i rasprava daju novu vrijednost u donošenju boljih odluka. Povlačenje iz rasprave zbog agresivnosti protivnika znači gubitak te civilizacijske vrijednosti, zbog čega apelujem na sve žene u politici da stoje uspravno i hrabro i da ne ćute.

 

Jana Belcheva Andreevska, savjetnica u Opštinskom vijeću u Skoplju