Taj nacionalizam, često primitivan u svom ispoljavanju i bahatosti zna da izazove i slične reakcije ugroženih, što se ne može opravdati i obaveza je svih da tome odlučno stanemo na put.

Ivan Radojičić

Ekspanzija nacionalizma kao ideologije na globalnom nivou nastaje sa jačanjem novovjekovnih političkih ideja koje ga prepoznaju kao vodeću političku vrijednost na kojoj se može obilato profitirati. Prve političke realizacije ove ideologije odvijaju se sa američkom i francuskom revolucijom gdje se nacionalizam antagonistički odnosi prema apsolutističkoj vlasti monarha i u službi je građanina nacije. Međutim, kako to obično biva sa gotovo svim ideologijama koje u političkim kontekstima svakodnevne borbe za vlast postaju lude kći pametnih majki, nacionalizam prestaje biti povod za zajedničku borbu protiv apsolutne monarhije i pretvara se u međusobni rivalitet novonastalih nacionalnih država. Problem se usložnjava kada se ideji nacionalne države, opet iz čisto političkih razloga, imputira arhaični predmoderni etnički prefiks koji će svoju supremaciju graditi na rasnim, vjerskim, mitomanskim, i sličnim razlikama. Takvim procesima nacinalizam postaje svjetska norma, formalno i tehnički različito iznijansirana.

Moderna shvatanja nacionalnog osjećanja kao nedominantnog predznaka samorealizacije, nastala u globalnoj ideji građanskog društva, u različitim kulturama imaće različitu učinkovitost. Brojni su razlozi zašto je to tako i stiče se utisak da prostim nabrajanjem uzroka nećemo biti bliže istini. Zanimljivijim se predstavlja problem malih država kao što je Crna Gora koje samom činjenicom što su male bivaju ugroženije, a njihova multietnička senzitivnost i građanska orjentacija krhkije. Tim prije što Crna Gora baštini već decenijama uvezeni  nacionalizam, dakle osvajački, asimilatorski, antievropski, usuđujem se reći onaj njegov najvulgarniji oblik, koji ne samo da prepoznaje i vidi sebe kao dominantan, već negira i ponižava sve drugo i dugačije. Njegova snaga je u negaciji različitosti  a suština u ritualnoj repetitivnosti tradicionalnih običaja. Često primitivan u svom ispoljavanju i bahatosti zna da izazove i slične reakcije ugroženih, što se ne može opravdati i obaveza je svih da tome odlučno stanemo na put. U tom kontekstu, čini se i danas aktuelnim stanovište irskog nobelovca Viliam Batler Jejtsa izrečeno prije ravno stotinu godina. Na optužbe iz evropskih intelektualnih krugova da je nacionalista, odgovorio je opaskom da jeste – samo u Irskoj, i isključivo iz odbrambenih razloga. Da li je buđenje nacionalne svijesti nužna epizoda u povijesnom traganju za modernim građanskim društvom ili se može olako preskočiti prosudite sami.

Drugi problem malih najčešće je nedostatak  kulturnog kontinuiteta koji se nadoknađuje  izmišljanjem već pomenute tradicije preko određenih rituala i simbola kojima se kreira kontinuitet sa prošlošću. Ovim činom se nastoje stabilizovati određeni oblici ponašanja i mišljenja koji svoje korjene crpe iz raznih arhaizama i obično su u sukobu sa modernim vrijednostima. Kao ključni iracionalni elementi ovog vida manipulacije najproduktivnije su teze o navodnoj ugroženosti naroda i njegove tradicije. Takav integracioni element i emotivni naboj koji on proizvodi kod masa često može odnijeti političku prevagu nad građanskim vrijednostima i proizvesti društveni vakum u kojem pripisani status rođenjem ili krštenjem postaje glavno, i najčešće jedino oružje.

Ili kako bi to u jednoj od svojih knjiga pisac Miljenko Jergović  slikovito objasnio: „Čovjek je Hrvat samo ukoliko to ne mora dokazivati – pogotovo time da nije Srbin – jer onog časa kada se takvi dokazi od njega zatraže, svaki je čovjek zapravo Jevrejin. Samo što su drugi Jevreji daleko, i nijesu njegovoga jevrejstva svjesni.“

 

Mr Ivan Radojičić, sociolog