Albanci su i dalje imali svježe sjećanje na represivnu državu iz koje su željeli da izađu, umjesto da je ojačavaju ekspanzionističkom agendom.

Ilir Kalemaj

Jedan od najiznenađujućih elemenata tokom teške demokratske tranzicije u Albanij je odsustvo radikalnih i ekstremističkih stranaka. Čak i kada su stvorene krajnje desničarske nacionalističke ili lijevo-populističke stranke, ili radikalne grupe, nisu bile izborno uspješne i obično su se gasile nakon jednog izbornog ciklusa. Albanija je patila od prave inflacije političkih partija, uključujući većinu takozvanih „stranaka duhova“. Broj stranaka registrovanih u CIK-u je preko 130, a polovina redovno učestvuje na parlamentarnim ili lokalnim izborima.

Među njima ima fantomskih partija, kartelskih partija, kadrovskih i masovnih partija. Među njima ima partija koje imaju jednu ideološku liniju, stranaka koje su jednostavno radikalne, a većina su populističke. Ali ako uzmemo izborni uspjeh kao mjerilo djelotvornosti stranke, mnoge od njih nisu imale simpatije i podršku šire javnosti, ili ne u mjeri u kojoj imaju barem parlamentarnu zastupljenost ili osvajanje barem jedne opštine.

Zanimljiva je činjenica da Albanija, za razliku od bivših jugoslovenskih republika, u ovih 30 godina postkomunizma nije imala nijednu nacionalističku stranku koja otvoreno artikuliše iredentističku agendu ili otvoreno zagovara stvaranje Velike Albanije. Čak i kratkotrajna politička formacija poput „Crveno-crnog saveza“ na čelu sa Kreshnikom Spahiuom, koja je bila za uniju Albanije sa Kosovom, nije imala odjeka u narodu i bila je izborno neuspješna.

Zašto krajnje desničarske nacionalističke stranke nisu imale izborni uspjeh može se objasniti činjenicom da je Albanija bila totalitarni i autarkičan sistem. Otprilike trećina Albanaca izabrala je da emigrira nakon rušenja komunizma. Sada se dešava još jedan migracioni talas. To je bilo sasvim drugačije od iskustva zemalja bivše Jugoslavije koje su imale kretanje i mobilnost radne snage prema Zapadnoj Evropi za vrijeme Titovog režima, koji je  pažljivo upravljao odnosima i sa Istokom i Zapadom. Dok su nakon raspada Jugoslavije međuetnički sukobi i nacionalistički programi imali primat, baš kao i drugdje u bivšoj istočnoj Evropi, poput baltičkih zemalja, albanski duh je naginjao suprotnom. Albanci su pokušavali da pobjegnu iz svoje zemlje što su brže mogli, umjesto da se povežu sa političarima sa nacionalističkim planom. Albanci su i dalje imali svježe sjećanje na represivnu državu iz koje su željeli da izađu, umjesto da je ojačavaju ekspanzionističkom agendom.

Takođe, albanska ljevica je bila autarkična ljevica, posebno poslije uzastopnih razlaza sa Titovom Jugoslavijom, sa Hruščovljevim Sovjetskim Savezom, a zatim i sa Narodnom Republikom Kinom. To je bilo potpuno drugačije od internacionalističke tradicije ljevice. Naravno, to je uticalo i na putanju postkomunističke ljevice u Albaniji, budući da je Socijalistička partija bila nasljednica Laburističke partije, jednostavno promijenivši naziv na partijskom kongresu 1991. Ova tradicija istorijske ljevice zajedno sa rođenjem nove ljevice grupisane u socijaldemokratske formacije, iako je otuđila dobar dio biračkog tijela koje je to doživljavalo kao licemjerni pokret i neodvojenost od prošlosti, s druge strane garantovala je dobro konsolidovane strukture koje daju stabilne izborne rezultate.

Dakle, politički teren nije bio plodan za stvaranje ekstremističkih ili radikalnih partija u Albaniji tokom demokratske tranzicije. Glavne stranke koje su dominirale političkom scenom bile su i jesu parlamentarne stranke, stranke lijevog centra i stranke desnog centra. To se dogodilo iz istorijskih razloga i tradicije političke kulture i čini Albaniju donekle jedinstvenom u mozaiku bivših istočnoevropskih zemalja.

 

Ilir Kalemaj je istraživač, publicista i politikolog. Ima zvanje vanrednog profesora za međunarodne odnose i doktora političkih nauka