Obavezno vakcinisanje potencijalno je praćeno velikim rizicima uključujući između ostalog: dalje smanjenje povjerenja u vakcine, dalje smanjenje povjerenja u institucije i stručnjake i, nažalost, obavezno vakcinisanje otvara put do fenomena fiktivne vakcinacije samo zbog potvrde, a ne u zdravstvene svrhe.

Ilir Alimehmeti

Zvanična statistika o broju vakcinisanih u Albaniji potcijenjuje realnu sliku  zbog  „pretpostavljene“ populacije koja živi u Albaniji. Kada uzmemo u obzir da je  populacija zapravo manja, onda to dovodi do povećanja procenta vakcinisanih u odnosu na broj stanovnika. (Može se napraviti poređenje sa izbornom listom koja uključuje mnogo veći broj ljudi koji glasaju u odnosu na stvarno albansko stanovništvo, što dovodi do pristrasno „niskog“ odziva birača.

Drugo, postoje stvarne i objektivne fizičke prepreke za vakcinaciju, kao što je slučaj sa udaljenim područjima ili osobama koje ne mogu doći do centara za vakcinaciju. U takvim slučajevima vakcine treba da dopru do ljudi, a ne obrnuto.

Treće, niz različitih pitanja povećava oklijevanje kada je riječ o vakcinaciji, između ostalog: relativno mlada albanska populacija, prethodna infekcija virusom SARS-CoV-2, strah od nuspojava vakcine, nedostatak povjerenja u vakcine uopšte (no-vax) ili konkretno u ovu vakcinu zbog brzine kojom je proizvedena, nedostatak povjerenja u institucije, nedostatak volje za izborom vakcine manje efikasnosti i posljednje, ali ne i najmanje važno –  zbog različitih teorija zavjere. Zajednički imenitelj ovim pitanjima je da “dobrobiti vakcine nisu vrijedne rizika”.

 

Da li se kampanje vakcinacije sprovode na pravi način?

Ne baš. Kampanja vakcinacije uglavnom je ograničena na medijsku komunikaciju političara i stručnjaka, ovim specifičnim redosljedom. Pragmatično, kampanja vakcinacije se mora posmatrati kao izborna kampanja. Dakle, s informacijama se mora doći do svih vrata i svake zajednice; moraju se doseći i ubijediti lokalni, vjerski ili uticajni lideri. S obzirom da do mladih ljudi nije moguće doći putem televizije ili političara, važnu ulogu imaju umjetnici, VIP osobe ili vršnjaci koji moraju prenositi poruke na ubjedljiv i vjerodostojan način. U nižim socijalnim slojevima moraju se uzeti u obzir i novčani podsticaji. Najvažnija stvar je prenijeti javno – zdravstvenu poruku na potpun, transparentan, pouzdan, dostupan i razumljiv način za svakog pojedinca ili zajednicu.

 

Gdje je granica između brige o zdravlju ljudi i ugrožavanja prava na slobodan izbor?

Takvo pitanje ne obuhvata samo zdravstvena, već i društvena i pravna gledišta. Iz zdravstvene perspektive, medicinske etike i deontologije, uvijek je pacijent taj koji daje pristanak za svaki postupak i liječenje, nakon što ga zdravstveni radnici uredno obavijeste.

Obavezna vakcinacija bi se mogla podržati samo ako bi sertifikovane vakcine (koje nisu odobrene za hitne slučajeve) mogle potpuno prekinuti širenje virusa na druge osobe. Nažalost, trenutno dostupne vakcine ne mogu ponuditi tako pouzdanu barijeru prenošenja, pa potkopavaju takvu osnovu. Shodno tome, a s obzirom na činjenicu da je glavna uloga vakcine sprječavanje ozbiljnog COVID-19 samo kod vakcinisane osobe, ali ne i kod drugih, vraćamo se na početnu tačku gdje osoba treba sama da odluči da li će brinuti o svom zdravlju ili ne.

Ako se ljudima ponude potpune informacije koje se na odgovarajući način prenose od pouzdanih osoba i na odgovarajući način, većina pojedinaca bi stigla do centara za vakcinisanje bez prisile, kao u slučaju Ujedinjenog Kraljevstva. Obavezna vakcinacija se smatra neuspjehom informativne kampanje. Štaviše, obavezno vakcinisanje potencijalno je praćeno velikim rizicima uključujući između ostalog: dalje smanjenje povjerenja u vakcine, dalje smanjenje povjerenja u institucije i stručnjake i, nažalost, obavezno vakcinisanje otvara put do fenomena fiktivne vakcinacije samo zbog potvrde, a ne u zdravstvene svrhe.

 

Ilir Alimehmeti, zamjenik dekana Medicinskog fakulteta u Tirani