Ovo pitanje je aktuelno u Albaniji. Vladavina prava je zasnovana na sprovođenju zakona. Pravo je zasnovano na vladavini većine. Dakle, vladavina prava postaje vladavina onoga ko ima vladajuću većinu, moć.

Ili Manjani

Rasprava o pravičnosti zakona luksuz je u današnjoj Albaniji. Parlament, koji nema političku ravnotežu, donosi zakone prema volji jednopartijske vlade. Ali čak i u prošlosti, kada vlada nije bila jednopartijska, parlament je u više od 90% slučajeva podržavao vladine prijedloge.

Samo ovo statističko posmatranje, gdje vlada diktira zakonodavstvo, dovoljno je za zaključak da u Albaniji ne postoji vladavina prava, već  vladavina zakona – ako se zakoni primjenjuju onako kako su napisani. U stvari, primjena zakona je vrlo upitna, ali hajde da pretpostavimo da jeste 100%.

Idemo dalje, pravičnost zakona je pitanje koje dotiče suštinu vladavine prava u zemlji. Da li su zakoni pošteni? Da li su oni odraz društva ili su jednostavno volja političke većine koja upravlja vladom i parlamentom?

Gledano s distance, može se zaključiti da zakoni ne odražavaju potrebu društva za regulacijom, već su štivo koje politika donosi društvu. Ova dva momenta nisu ista stvar.

U redu, nije zadatak društva da donosi zakone, ali koliko je nacrta zakona sastavljeno uz konsultacije sa društvenom zajednicom?! Veoma malo, ako se uopšte ikada desilo učešće javnosti u izradi zakona. Zakone donosi i jasno diktira politika većine. Kad je većina jednopartijska, zakoni odražavaju volju stranke. Prema tome, to je vladavina moći, a ne zakona. Vlast vlada prema zakonima koje sama diktira. Zakon, u ovom slučaju, nije pravo, već jednostavno sredstvo vladavine. Parlament tako postaje javni notar vladine volje, potpuno gubeći funkciju predstavnika građana.

Posljednjih nekoliko godina  sve je više Vladinih akata sa zakonskom snagom. Uredbe o pojedinačnim ugovorima o koncesiji kao i drugi akti koji ne važe za sve jednako, već izbjegavaju primjenu postojećih normi za pojedince – postali su vrlo uobičajeni. Vlada takođe donosi akta kojima se izbjegava primjena normativnih zakona.

Ova praksa Albaniju čini dvostrukom državom (prema konceptu Ernsta Frankela). Na jednoj strani postoje norme koje bi trebalo da se odnose na sve, dok na drugoj strani država izbjegava te norme donošenjem posebnih ili vanrednih uredbi zakona. One zaobilaze normativne zakone države.

Pitanje posebnih zakona ili posebnih mjera je linija podjele između vladavine prava kao dijela demokratskog sistema i vladavine zakona gdje svaka autokratija i diktatura nalaze opravdanje.

Stoga, vladavina zakona koju diktira moć, čini da društvo živi pod vlašću moći. U ovom slučaju, zakon i moć su jedno. Oni su alati u rukama vladara, a ne instrumenti demokratske regulacije.

Kada ne postoji vladavina prava, već se vlada zakonom, društvo živi u nejednakosti i diskriminaciji. I jedno i drugo diktira zakon moći koji, da bi vladao, mora podijeliti narod na  političke pristalice i protivnike. Ovi posljednji se takođe dijele na one koji se mogu „kupiti“ i one koje sila ne može da „kupi“. Zakon se vrlo često primjenjuje na političke protivnike, ali ne i na pristalice moći, čak i kada ga krše. Ovaj sindrom je vrlo čest.

Nezavisno pravosuđe trebalo je da tretira ove simptome, međutim nije ni postojalo, a kada jeste,   bilo je na strani moći.

 

Illi Manjani ima bogato iskustvo u javnoj upravi, međunarodnim organizacijama i pravnim istraživačkim institucijama.