Kao što su demokratija i ljudska prava proces koji se razvija i brani svakodnevno, isto se mora dogoditi i sa kulturom dijaloga.

Genc Pollo

„Možemo razgovarati, ali ne i pregovarati“, ponovio je albanski ministar unutrašnjih poslova Sander Lleshaj u proljeće 2017, jasno stavljajući do znanja da govori u ime vlade i premijera. Opozicija je napustila parlament u znak protesta zbog umiješanosti vlade u organizovani kriminal i izbornu manipulaciju.

Iz izjave ministra  razumjelo se da s opozicijom mogu da sjednu za sto i ćaskaju, a ne da reaguju na njene zabrinutosti i tvrdnje.

Ministrov govor blista kao primjer šta dijalog nije.

Istinski dijalog vodi kroz kompromis, gdje strane čine ustupke, do sporazuma; nedijalog je izraz volje da se ne prave ustupci, da se ne pravi kompromis i da se ne postigne dogovor. Naravno, svako može reći da ustupci moraju da budu razumni, a kompromis mora da ostane principijelan. Naravno! Problem sa kojim se najčešće suočavamo je nespremnost da uzmemo u obzir interese i stavove drugih. Pogotovo kada je drugi protivnik ili rival. Čak i kada su ti interesi legitimni ili čak i kada su stavovi dobro utemeljeni i razumni.

Nedostatak dijaloga i spremnosti na kompromise u postkomunističkim društvima bio je predmet debate od ranih 1990-ih. Naučnici i intelektualci bi to objasnili ukorijenjenim komunističkim stavom da je kompromis nešto negativno, dekadentno u vezi sa buržoaskim poretkom. U svojoj totalitarnoj suštini, komunizam nije imao prostora za druge i drugačije ideje, a još manje za takve interese. Novi društveni poredak zasnivao se na apsolutnom negiranju starog buržoaskog poretka, kao i na afirmaciji jedinstvene ideje naučnog socijalizma ostvarenog kroz isključivu vlast komunističke partije. U Ustavu koji je usvojila komunistička Albanija 1970. pisalo je da politička vlast neodvojivo pripada ovoj partiji.

Sjenke mentaliteta koji je decenijama njegovan ovom totalitarnom ideologijom nisu mogle da se ne osjete u počecima demokratije. Promjena režima donijela je novu političku paradigmu u kojoj su se novouspostavljene demokratske snage i njihov dolazak na vlast s pravom vidjeli kao demokratski legitimisani.

Komunistička partija je bila diskreditovana decenijama represivnog režima i ekonomske bijede. To je bio slučaj sa Albanijom i nekim drugim zemljama. Ali bilo je i država u kojima je komunistička partija zadržala vlast usvajanjem pluralizma u političkom sistemu i prihvatanjem demokratskog socijalizma.

U svim slučajevima je bio prisutan nedostatak političkog dijaloga. Kao rezultat toga, imamo porast političkih tenzija. To je izraženo kroz bojkot institucija, uključujući i parlament, i ulične proteste koji su ponekad bili otežani nasiljem. U ekstremnim slučajevima, došlo je i do bojkota izbora od strane opozicionih partija.

Pokušaji da se ovakvi zastoji razriješe, u nekim slučajevima bili su usmjereni    od strane sudova, uključujući i ustavni sud. Ali pravosuđe je često bilo pod političkim uticajem, posebno od strane vladajuće stranke. U ovim uslovima nije uvijek bilo mirno rješenje koje su strane prihvatile. Još jedna adresa za rješavanje zastoja bila je međunarodna zajednica sa svojom predimenzioniranom ulogom: dječja bolest demokratije koja se manifestuje do danas. Iako je u početku autoritet internacionalaca bio visok, kasnije je im u mnogo slučajeva reputacija bila narušena zbog pristrasnih stavova.

Ne postoji deus ex machina rješenje za ove probleme. Kao što su demokratija i ljudska prava proces koji se razvija i brani svakodnevno, isto treba da se dogodi i sa kulturom dijaloga. Škola je važna institucija za njeno začeće i procvat, ali ne treba zanemariti ulogu porodice i društva u cjelini.

 

Genc Pollo je u nekoliko uzastopnih mandata bio poslanik u albanskom parlamentu, ministar obrazovanja, a potom i zamjenik premijera