Rješenje nije u drastičnoj zabrani prekida neželjene trudnoće (tokom monizma u Albaniji stotine žena je izgubilo život prilikom ilegalnog abortusa), već u prevenciji!

 Esmeralda Keta

Zvanični podaci u Albaniji iz 2021. godine pokazuju da je na svakih 6,2 rođenih došlo do jednog abortusa. Najdramatičnije brojke bile su kod 17-godišnjakinja  gdje su registrovana 104 abortusa na 1000 živorođenih.

Da li je abortus alternativa, rješenje? Ili je to, kako neki smatraju, „ubistvo“?

U kontekstu značajnih demografskih promjena u Albaniji, tokom 2021. godine prirodni priraštaj stanovništva (rođeni-umrli) iznosio je -3.296 stanovnika, što je prvi put označilo negativni priraštaj. Ove naizgled male brojke su prilično značajne za opis kompleksnog odnosa Albanaca sa još jednim delikatnim procesom: abortusom.

Oštra 45-godišnja zabrana tokom komunističkog režima Envera Hodže, kada je abortus bio kategorički zabranjen, imala je dva glavna motiva: prvi je bio stimulisanje majki da imaju mnogo djece kako bi se povećala populacija zemlje, a drugi je držanje nezavisnosti žena pod kontrolom.

U zemlji poput Albanije, koja izlazi iz ove dramatične veze,  u kojoj  djevojke proganjaju savjetima „živimo za čast“, zaustaviti djevojku/ženu da odluči da li će imati neželjenu trudnoću ili ne, znači uskratiti joj pravo da odlučuje o sebi i ulozi koju će imati u društvu, pravo je stečeno prekasno.

Zakon usvojen u Albaniji 1995. godine, kojim se formalizuje abortus do 12. nedjelje, ostao je statičan, nikada se nije mijenjao, iako je debata za ili protiv abortusa godinama bila žestoka.

Slično kao u Albaniji, i na Kosovu, abortus je usko povezan sa moralom, ali tamo je zakon napravio neke iskorake, jer je abortus dozvoljen do prvih 10 nedjelja trudnoće.

U ovoj situaciji moraju se izvući pouke iz prošlosti, koje dokazuju da rješenje nije u drastičnoj zabrani prekida neželjene trudnoće (tokom monizma u Albaniji stotine žena je izgubilo život prilikom ilegalnog abortusa), već u prevenciji!

U tom smislu, nedopustivo je primoravanje nekoga na neželjenu trudnoću, uskraćivanjem pristupa zdravstvenim uslugama i usmjeravanjem na nesiguran abortus, koja god institucija ili pojedinac bili u pitanju, time krše pravo žene da sama odlučuje o svom tijelu.

Zbog svih ovih razloga, kada se govori o abortusu, ne bi smjeli posmatrati ženu samo u reproduktivnoj ulozi, lišavajući je ljudskih prava.

Pravo na abortus jedna je od najakutnijih debata otkako je Senat države Alabama 2019. godine vratio odluku o zabrani abortusa u bilo kojoj fazi, čak i ako je trudnoća rezultat silovanja ili incesta. Smatra se najdramatičnijim potezom od legalizacije abortusa 1973. godine. Nacrt predviđa do 10 godina zatvora za pokušaj prekida trudnoće i 99 godina zatvora za obavljanje intervencije.

Prema Guttmacher institutu, stopa pobačaja je 37 na 1000 u zemljama koje u potpunosti zabranjuju abortus i 34 na 1000 žena u zemljama koje dozvoljavaju abortus. Dakle, razlika je vrlo minimalna.

https://www.guttmacher.org/news-release/2022/first-ever-country-level-estimates-unintended-pregnancy-and-abortion

Statistika govori sama za sebe. Potpuno je pogrešno tražiti rješenja za uskraćivanje pristupa ovim zdravstvenim uslugama, umjesto toga moramo osnažiti žene i djevojke širom zemalje da odluče pod kojim okolnostima žele da imaju djecu, a da ne uskraćuju novi život i ne rizikuju svoj.

 

Esmeralda Keta, novinarka Top Channela. Novinarstvom se bavi 22 godine, fokusirajući se uglavnom na istraživačko novinarstvo