Na selu je teško. Zato sam rekla djevojkama, učite, bježite, čak i van zemlje. Samo se nemojte udavati na selu. Jer pogledajte nas, umorimo se od rada a nemamo ništa, nećemo imati ni penziju jer nemamo radni staž.

 

Ermelinda Hoxhaj

Jutra su mnogo drugačija na selu. U cik zore,  čim izađu prvi zraci sunca, Burbukja je u dvorištu i hrani kokoške.

Poteškoće života u južnim selima su iste kao i proteklih decenija, u većini njih nema vodovodne mreže, porodice se i dalje snabdijevaju vodom iz bunara. Ali oni se već suočavaju sa nedostatkom radne snage. Burbukje Mirtaj kaže da je selo Trevlazer više fokusirano na voćarstvo nego na uzgoj. Osim kokošaka, ima i kravu, dok je ostalu stoku bila prinuđena da ukloni jer je nije bilo moguće zadržati. U planini ne možete naći pastira da ih izvodi na ispašu ili brine o njima.

„Mladi su pobjegli iz sela. Iako je Trevlazeri veće selo od ostalih i raseljavanje nije tako masovno kao u drugim krajevima, još uvijek nedostaje radnika. Imam samo kćeri i one su na fakultetu, jedna je udata i živi u Italiji. Moj muž je većinu vremena u emigraciji. A ja sam držala samo jednu kravu za mlijeko, dok smo stado ovaca i ostale krave prodali jer nismo mogli priuštiti da ih držimo“, kaže ova 48-godišnja žena.

Žene u ruralnim područjima snose najveći teret zbog emigracije. Često su porodice razdvojene, muškarci emigriraju, dok žene brinu o kući i djeci.

„Život na selu se nije mnogo promijenio u odnosu na ono čega se sjećam iz djetinjstva. Putevi su oštećeni, nema domova zdravlja, ali čak su i u školama  mizerni uslovi. Imali smo kombinovanu nastavu u selu i suprug i ja smo odveli djevojke na školovanje u grad Valonu koja je udaljena oko 30 kilometara.

Plaćali smo kombi koji ih je vozio i vraćao. Ali kada su krenule na univerzitet bili smo primorani da kupimo kuću. Ja sam ostala na selu jer imamo masline, zemlju i nemam drugog izvora prihoda za život u gradu, iako bih to željela“, kaže Burbukja.

Pokazuje ruke grube i ispucale od obrade zemlje. Dok govori da bi voljela da ima lijepe ruke i lice kao i mnogi njeni prijatelji koji su odavno napustili selo i žive u gradu.

„Imam 48 godina, ali izgledam starije. Čuvajte se od sunca koliko hoćete, mi koji radimo na selu izgorimo od sunca, to nas čini starima. Na selu je teško. Zato sam rekla djevojkama, učite, bježite, čak i van zemlje. Samo se nemojte udavati na selu. Jer pogledajte nas, umorimo se od rada a nemamo ništa, nećemo imati ni penziju jer nemamo radni staž.

Zahvalni smo što imamo stabla maslina koja nas hrane, a zahvaljujući radu mog muža u emigraciji uspjeli smo da kupimo kuću u Valoni. Ali već dvije godine on ne radi vani, jer godine uzimaju danak.“ – kaže Burbukja. Osim maslina, njena porodica ima i vinograde, ali teško pronalaze tržište za prodaju. Veliki dio  koriste za pravljenje rakije.

 

Ermelinda Hoxhaj je 16 godina novinarka u štampanim i vizuelnim medijima u Tirani