Jesmo li se umorili? Zbunili? Preplašli? Šta smo naučili? Možda najvažnije pitanje je: imamo li snage da stanemo i zapitamo se kako smo zaista?

Enisa Mešić

Uskoro će se navršiti godina otkad smo zvanično stavili maske, ozvaničili funkcionisanje u rukavicama i uz sve to se distancirali od onih do kojih nam je najviše stalo.

Skoro godina života u „eksperimentalnim“ uslovima gdje je cilj sačuvati zdravlje i život uz izloženost spektru nehumanih podsticaja.

Izgubili smo dio identiteta, prestali da se družimo, da radimo, da se krećemo i time postali društveno odgovorni (?!).

Jesmo li se umorili? Zbunili? Preplašli? Šta smo naučili? Možda najvažnije pitanje je: imamo li snage da stanemo i zapitamo se kako smo zaista?

Ova nesvakidašnjost suočavanja sa virusom COVID-19, ima svoje teorijsko objašnjenje u psihologiji katastrofa.

Naime, disaster psychology govori o stresu, krizi i traumi, odnosno iskustvima koje je svaka osoba individulano proživjela u prethodnih godinu dana.

Hajde da probamo, kroz prikaz opisa psiholoških pojava, prepoznati kroz šta smo to prošli i ujedno odamo sebi veliko priznanje.

Dakle, psihologija i psihijatrija krizu definišu kao „kratku pometnju koja se događa s vremena na vrijeme osobama koje se bore sa svojim životnim problemima, koji prevazilaze njihove kapacitete“.

Kriza izazvana COVID -19 višestruko zahvata različite sfere funkcionisanja društva i pojednica. Ovo je novo i nepoznato iskustvo na globalnom nivou u savremenom svijetu koje kao takvo izaziva neizvjesnost, osjećaj straha i bepomoćnosti. Na individualnom psihološkom nivou se manifestuje kao prolazni osjećaj anksioznosti, zbunjenosti, pada raspoloženja, do aktiviranja ili reaktiviranja težih psiholoških poteškoća.

U skladu sa prethodnim iskustvima ljudi se na svoj način suočavaju sa krizom, birajući svojstvene coping mehanizme. Razlikujemo one čija je svrha kontrola  i mijenjanje problema, te one čiji je cilj upravljanje emocionalnim reakcijama.

Strategije suočavanja usmjerene na  problem, traženje alternativnih rješenja, vaganje mogućnosti naspram očekivanog ishoda, odabir rješenja i stupanje u akciju. Ovi oblici prevladavanja imaju dva, međusobno zavisna cilja: rješavanje problema koji je nastao u susretu osobe i okoline, ali oni ujedno indirektno služe i poboljšanju psihičkog stanja pojedinca.

Druga velika grupa su strategije suočavanja sa stresom usmjerene na emocije. Njihov cilj je regulacija afekata, održavanje nade i optimizma i odbijanje prihvatanja onog najgoreg. Istraživači su pokazali da u situacijama koje mogu da se kontrolišu, ljudi češće koriste strategije suočavanja usmjerene na problem, dok su u nekontrolabilnim okolnostima mehanizmi više adaptivni, usmjereni izbjegavanju i negiranju postojanja problema.

Jedan od značajnijih negativnih efekata po mentalno zdravlje građana BiH je recidiv ratne traume, te nestabilan političko ekonomski kontekst. To ostavlja latentne tragove, koji u kriznim periodima ličnosti mogu biti aktivirani, a pandemija je upravo to i pokazala. Tokom protekle godine svi smo se suočavali sa nekom vrstom gubitka, te prirodnom psihološkom reakcijom na gubitak koja se odvija putem žalovanja.

Dakle, tugovanje/žalovanje normalan je proces aktivne adaptacije na gubitak, za razliku od depresije. Odvija se u nekoliko faza. Šok i nevjerica, reakcija, faza obrade, te preorijentacije i prihvatanja gubitka i nastavljanje života.

Ovu globalnu krizu nismo tražili. Ona je stroga učiteljica koja ne oprašta greške. Na nama je da se kreativno adaptiramo i što kvalitetnije (pre)živimo. Kreativnost se definiše i kao čovjekova sposobnost da pronađe originalna rješenja na zadane probleme.

Problem imamo, a originalnosti ne manjka.

Sretno nam!

 

Enisa Mešić je zaposlena na reformskom Projektu mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini kao liderica komponete koja za cilj ima osiguranje kvaliteteta u mentalnom zdravlju.