U našem društvu je rašireno mišljenje da zaposleni mogu tolerisati određeni stepen uznemiravanja ili nasilja, posebno zaposlene žene.

 Elona Dhembo

Kad god se pažnja usmjeri na pitanja nasilja i uznemiravanja, osim samog problema, veliku zabrinutost izaziva neprijavljivanje nasilja. Ovo je rezultat istraživanja  u vezi sa uznemiravanjem i nasiljem na poslu. Ove pojave nisu novi fenomeni i nijedan sektor privrede nije imun na njih.

Studija CLR (Centar za radna prava) iz 2021. godine fokusirala se na šest strateških sektora privrede: javnu upravu, obrazovanje, zdravstvo, ugostiteljstvo i turizam, modu, sektor call cetara. Nacionalnim istraživanjem sa 1538 ispitanika, kao i diskusijama u fokus grupama i intervjuima sa poslodavcima (45), prikupljeni su dokazi koji su potvrdili rasprostranjenost i dali nijanse složenosti problema u našoj zemlji.

Istraživanje je pokazalo da se nasilje i uznemiravanje na radnom mjestu smatraju raširenim fenomenom u cijeloj zemlji, te da je problem duboko rodni i da se zaposlenice doživljavaju kao podložnije nasilju i uznemiravanju. U većini slučajeva uznemiravanje se prepoznaje kao pokušaji dodirivanja i fizičkog uznemiravanja. Verbalno nasilje je na drugom mjestu, a žene pokazuju nešto veću osjetljivost u odnosu na muškarce. Kombinaciju svih oblika nasilja opet više prijavljuju žene nego muškarci.

U našem društvu je rašireno mišljenje da zaposleni mogu tolerisati određeni stepen uznemiravanja ili nasilja, posebno zaposlene žene.

Neke manifestacije ili oblici uznemiravanja ili nasilja definisani su kao „neprihvatljivi“, kao što je fizičko nasilje, dok su drugi poput verbalnog nasilja „podnošljiviji“ ili čak „prihvatljiviji“, stvarajući kulturu tolerancije određenih ponašanja.

Najčešće se nasilje i uznemiravanje prepoznaju u odnosima zavisnosti kao što su nadređeni – podređeni ili poslodavac – zaposleni. Najveća incidencija zabilježena je u sektoru obrazovanja (62%) i sektoru call centara (55%). U zdravstvu se češće susreće drugi oblik nasilja, a to je nasilje od strane autsajdera nad zaposlenima u ustanovi (62%). Ovaj oblik nasilja zabrinjava i hotelsko – turistički sektor (51%), pa čak i javnu upravu (48%). Najveća učestalost nasilja između suprotnih polova zabilježena je u sektoru call centara (61%), dok je među kolegama istog pola nasilje prepoznato u sektoru mode (40%).

Karakteristično je za fenomen uznemiravanja ili nasilja na radu nespremnost onih koji to trpe ili su svjedoci nasilja da govore, a samim tim i da to prijave. Ogromna većina ispitanih (84%) smatra da ima više slučajeva nasilja i uznemiravanja nego prijava.  Brojni su faktori niskog stepena prijavljivanja, od  različite percepcije nivoa doživljenog uznemiravanja ili nasilja (ili njihove normalizacije), dostupnosti i efikasnosti mehanizma/sistema prijavljivanja na radnom mjestu, do stavova ili reakcija poslodavca i/ili kolega na nasilje što može rezultirati ugrožavanjem radnog odnosa.

Zaposleni kao najefikasnije mjere u sprječavanju nasilja i uznemiravanja na radu navode kampanje senzibilisanja i podizanja svijesti, unapređenje zakonskog i regulatornog okvira, a zatim strožiju regulativu na radnom mjestu. Većina zaposlenih smatra da bi njihovi poslodavci trebalo da ovladaju znanjem i vještinama za postavljanje i upravljanje sistemima za sprječavanje nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu. Kao efikasnu mjeru, oni vide primjenu težih kazni za počinioce/nasilnike i pružanje podrške i zaštite žrtvama i svjedocima. Čini se da zajednički imenitelj ostaje potreba za intenzivnijom saradnjom između državnih institucija, poslodavaca i zaposlenih, kao i njihovih organizacija, uz bolje koordinisan i sveobuhvatan pristup u sprječavanju, rješavanju i eliminaciji nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu.

 

Elona Dhembo je prof. na Odsjeku za rad i socijalnu politiku Univerziteta u Tirani