Pred nama je još dug put prije nego što počnemo da vjerujemo našem nesavršenom sistemu, a zatim da cijenimo nastavnike koji rade svoj posao u kojem država nije imala nikakvu ulogu.

 Edlira Dibrani

O društvu koje je izašlo iz rata prije skoro 24 godine, nije mi lako suditi. Ne kada sam istih godina i život me još nije dovoljno izazvao da vidim i naučim mnoge stvari. Ali nešto što vidim je da smo u našem društvu navikli na „osuđivanje drugih“: kako neko govori, kako se ponaša, kako stvari idu i kako se razvija politika, čak i kada nemamo mnogo znanja da komentarišemo. Čini se da nam je to u krvi, jer smatramo da treba iznijeti svoje mišljenje čak i kada nas niko ne pita.

To je najvidljivije u obrazovnom sistemu, gde je danas već opšte mišljenje – „obrazovni sistem na Kosovu je katastrofa; malo se radi na obrazovanju“… Ove riječi se uvijek čuju u razgovorima u kafićima, na ulici između roditelja, ali i od „učenjaka“.

Koliko se rad nastavnika cijeni vidimo svakodnevno. „Učitelj mu je danas zadao dosta zadataka, jer on ne odgaja dijete u školi, odakle moje dijete preuzima ova ponašanja.“ Iako nastavnik izgara cijelim svojim bićem kako bi usmjeravao i podigao znanje učenika, čini se da to nikad nije dovoljno. I za roditelje i za samu državu. Živimo u društvu u kojem se najmanji pokret, svaki čas, svaka razredna aktivnost mora prijaviti obrazovnim institucijama. To ne olakšava rad nastavnicima, već ih samo dodatno opterećuje, do te mjere da nemaju dovoljno vremena za pravo planiranje, jer se moraju nositi sa birokratijom popunjavanja formulara za ministarstava, kako bi dobili zeleno svjetlo za nastavak rada. Kakav nivo obrazovanja proizlazi iz ovoga, ne mogu ni da zamislim.

U poređenju sa našom, jasno mi je kako je država poput Finske uspjela da postane šampion obrazovanja u svijetu. A znate li u čemu je tajna kojom Finci uspjevaju da nadmaše SAD, Kinu i mnoge druge sisteme? Sloboda. Povjerenje. Zemlja poput Finske koja u potpunosti vjeruje nastavniku u učionici bez potrebe za pretjeranim izvještavanjem o svakom postupku, gdje sloboda razvoja učenja kroz najbolje prakse omogućava učenicima da napreduju i budu zadovoljni, što mnoge druge zemlje impresionira.

Sve je to omogućeno zahvaljujući povjerenju i davanju odriješenih ruku nastavnicima. Dakle, ključ je kada državni sistem vjeruje svom sistemu kvalifikacija i vrednovanja nastavnika da rade posao za koji su kvalifikovani i daje im neophodnu slobodu da prirodno vode učenike do napretka.

Ali malo Kosovo je daleko od Finske. Pred nama je još dug put prije nego što počnemo da vjerujemo našem nesavršenom sistemu, a zatim da cijenimo nastavnike koji rade svoj posao u kojem država nije imala nikakvu ulogu.

Društvena i institucionalna obaveza je biti kritičan, raditi profesionalno i preuzimati najbolje prakse iz ovih uspešnih modela školovanja kako bi ih primijenili na Kosovu.

 

Edlira Dibrani radi u Odeljenju za komunikacije u Finskoj školi