Neke zemlje izvan granica njihovih vjekovnih ognjišta i prostora predaka postale im važnije. Svojevrsna enigma se razotkriva ovih dana. Da bi se, kao, riješila kriza u BiH, nudi se trojni sastanak čelnika Hrvatske, Srbije i Turske.

Dževdet Tuzlić

Banjalučki gimnazijalci 70. generacije rasuli se po svijetu, imaju viber grupu, pa se svakodnevno neko javi komentarom, čestitkom, fotografijom… Vakcina je jedna od tema. Rasplamsava se pravi mali rat između pobornika vakcine i antivaksera. Pita se jedna koleginica: „sve me strah gdje će ovo završiti “? Kao da se pribojava nekog rata globalnih razmjera? Jer jedan je glavni uzrok da živi u Ontariju. Ali ko zna zbog čega je to dobro?! Jer na Balkanu dobra nema ni do dana današnjeg.

I kada bi do globalnog sukoba, uzrokovanog vakcinama, i došlo, bio bi građanski. Balkanski narodi jedva da bi došli do izražaja. Jer ovdje, na brdovitom Balkanu, pretežno žive seljaci. I puno nepismenih. I puno nacionalista. Nije njima do rata za ili protiv vakcina. Njima su ratovi za „nacionalnu stvar“ mnogo važniji.

Ali o nacionalistima ne vrijedi trošiti riječi. Jedino mi žao da su seljake izmanipulirali, pa na izborima dobijaju njihove glasove. Gradovi se povremeno probude pa izaberu neke druge.

I šta nam još rade nacionalisti? Tjeraju i bez rata one što su opstali. Na vlasti su, ne daju da dođu do radnih mjesta koja zaslužuju, ne plaćaju ih koliko vrijede. I ljudi odlaze na sve 4 strane svijeta. Traže rezervnu „domovinu“. Ja sam je našao još 80-tih. U tadašnjoj Čehoslovačkoj. Dakle, prije „balkanskih ratova“ koji su bili u sumrak 20. stoljeća. Baš je bio sumrak. I nikako da svane.

Taj izbor je 90-tih postao vlastiti ironijski otklon naspram nametnutih „rezervnih domovina“ koje su postale politički alat. I odjednom je Bosna Bosancima, a Hercegovina Hercegovcima, postala nešto usputno. Neke zemlje izvan granica njihovih vjekovnih ognjišta i prostora predaka postale im važnije.

Svojevrsna enigma se razotkriva ovih dana. Da bi se, kao, riješila kriza u BiH, nudi se trojni sastanak čelnika Hrvatske, Srbije i Turske. Da bi se, kao, riješili odnosi Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ostali se ne spominju, kao ni „bosanci“ i „hercegovci“ /prisvojni pridjev nastao od pripadnosti zemlji koja se zove Bosna i Hercegovina/. Tako da Bošnjaci ispadoše Turci. Znači Turska je rezervna domovina Bošnjaka ???

Bio sam ovih dana u jugo-istočnom dijelu te zemlje, na prostoru „sretnog polumjeseca“ kako su zvali Mezopotamiju, na arheološkim iskopinama Gobeklitepe, „nultoj tački veremena“, i nisam ni po čemu mogao zaključiti da se nalazim u „rezervnoj domovini“.

A kad odem u Prag, to osjetim cijelim bićem. Tamo su rođeni moji važni duhovni preci, poput Hrabala, Kundere, Kochouta, Menzela, Hyvnara… pa kolega po profesiji Havliček Borovski, čiju je parolu „Narod sebi“ iskoristilo praško Narodno pozorište /Narodni divadlo/ 1983. godine kada su slavili 100 godina postojanja. I baš me obradovala slična parola sarajevskog Narodnog pozorišta, koje taj jubilej slavi ove godine: „Pozorište narodu“.

O tome sam, u stvari i htio pisati. I o uspjesima. Plivačice Lane Pudar, 15-godišnje koja svaku pobjedu slavi kao uspjeh zemlje u kojoj živi, o uspjesima bosanskohercegovačke ženske košarke…

Htio sam pisati i o nogometnoj reprezentaciji BiH, koja je imala priliku za plasman na Svjetsko prvenstvo. Kakvo bi to tek slavlje bilo !!!

Region bi slavio !?!?!?

 

Dževdet Tuzlić, bosanskohercegovački novinar sa višedecenijskim iskustvom na radiju, televiziji i printanim medijima