Projekat „Okruženje“ je te granice porušio, uspostavio komunikaciju na širem planu, omogućio slobodan protok informacija, slobodno iskazivanje znanja, umijeća, postignuća, ekspertizma.

 

Dževdet Tuzlić

Još dok sam bio mali, iz avlije bih gledao u pravcu kule srednjovjekovnog plemića Hrvoja Vukčića Hrvatinića i pitao se šta je iza. Neka provalija, šuma, livada…???

Pa kao izvidjač, a kasnije i planinar na mnogim pješačkim rutama, uvijek bih se pitao šta je iza brda. Popeo bih se i zadivljeno gledao pejsaže suma, doline, proplanka. Ali opet novo brdo. Novi izazov. Prostranstvo, horizont. Nigdje kraja.

Pa gledao nebo. I tamo beskraj. Gledao more. I tamo beskraj morskog plavetnila.

Kao novinar na radiju najveće zadovoljstvo osjećao sam u trenucima kada bi se u emisiju javljali slušatelji iz što šireg okruženja, što više udaljeni od Sarajeva, tamo iz Šapca, Makarske, Osijeka, Bačke Topole, Prijepolja, Pljevalja…

Tretirao bih teme sa sve četiri strane svijeta, da na jednom mjestu sakupim svu ljepotu svijeta. U prostorima kulture toga je uvijek bilo napretek.

A onda je došao rat i skratio daljine. Nova geopolitička stvarnost je proizvela čudna svojatanja, samodovoljnost, isključivost…

Ne želim prihvatiti, ne želim se uklapati u skraćene horizonte !!!

Ni kao čovjek ni kao novinar.

U ovom drugom umnogome mi je pomogla činjenica da sam radio za neke svjetske medije.

Ali je duša raspolućena i razapeta. Kao i mala zemlja u kojoj se rodih. Sastavljena je iz dva entiteta. U jednom rođen, u drugom živim.

A politička zbilja…? Ona te dvije polovine jedne male zemlje udaljava, suprotstavlja, mržnjom nadahnjuje, pa su postale „udaljenije“ nego Južni i Sjeverni pol. Moje uže okruženje naprosto je politikom razbijeno. I sve se čini da dvije polovine bosanskohercegovačkog prostora ostanu što više udaljene.

Prozivanja, optužbe, stvaranje atmosfere krivnje koja je uvijek kod onih drugih, relativizacija krivice, pretvaranje zločina u herojstvo, veličanje i onoga čega se normalan svijet duboko stidi i traži načine da se pokaje, izvini, zatraži oprost.

Kada bi neko tako nešto i pokušao bio bi izdajica vlastitog naroda.

Ravnoteža straha, u zemlji u kojoj je rat završio bez pobjednika, oružje je u službi politike. Zvecka se zapaljivim rečenicama koje mirišu na predvečerje rata, prijeti se secesijom, širi se strah.

A bijeda, skupoća i porazna slika u sferi obrazovanja padaju u sjenu tema nabijenih nacionalizmom, prijetnjama i optužbama onog drugog, u pravilu drugog nacionalnog predznaka.

U zemlji u kojoj se sustavno stvara atmosfera „rezervnih domovina“ i gdje se ne navija za uspjehe svojih nacionalnih reprezentacija, u zemlji u kojoj neki filmovi i neke pozorišne predstave lakše predju državnu granicu, nego medjuentitetsku liniju… zaista je teško opstati.

Zato i ne čude stotine hiljada mladih ljudi koji svoju sreću traže na nekom boljem mjestu i boljem okruženju.

Pa mi je, lično, učešće u projektu Okruženje bilo lijek za moju strašnu ranu. Ali i mnogima koji su učestvovali u projektu, koji su pisali tekstove i govorili u kameru na razne teme. Jer nije mali broj onih kojima je bosanskohercegovačka zbilja velika muka, stega, obruč, barikada. Ovaj projekat je te granice porušio, uspostavio komunikaciju na širem planu, omogućio slobodan protok informacija, slobodno iskazivanje znanja, umijeća, postignuća, ekspertizma.

Otvorio horizonte koji su prostori nade za ljudske sudbine koje teže svijetu bez granica.

 

Dževdet Tuzlić, bosanskohercegovački novinar sa višedecenijskim iskustvom na radiju, televiziji i printanim medijima