Da li Berlinski proces ima kapacitet, posvećenost i resurse da pomogne Balkanu da pokrene suštinske transformativne procese, uključujući proces pomirenja, protiv tendencija koje se, jednom rječju, mogu nazvati stabilitokratijom? Ovo je važno, s obzirom da je reč o Balkanu, i to Zapadnom.

 Džabir Derala

Vežite pojaseve, Berlinski proces se vratio! Priča koja je započela 2014. godine pod „dirigentskom palicom“ bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, nakon nekoliko godina zatišja, dobija novu energiju i nove perspektive. Barem se tako najavljuje. Obnovljen novim idejama, i javnim pozivom mladima da kreiraju novi logo; ponovo se vraća optimizam i uvjeravanja da Zapadni Balkan nije zaboravljen, i da je Berlinski proces jedini dugoročan, pouzdan i sveobuhvatan projekat koji osigurava regionalnu saradnju i sistemsko pristupanje EU.

Berlinski proces je započeo ambiciozno 2014. godine, ali je vremenom izgubio fokus, a zatim potpuno zamro. Neki to pravdaju dinamičnim i složenim procesima u Evropi i svijetu i procesima pregrupisavanja centara moći u savremenom multipolarnom svijetu. Bez obzira na izgovore, činjenica je da je Berlinski proces u posljednje tri godine „aktivan“ samo za ograničen i usko specijalizovan krug ljudi i institucija.

U međuvremenu se pojavila inicijativa Otvoreni Balkan, koju su predvodili premijeri Makedonije i Albanije Zoran Zaev i Edi Rama i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Inicijativa je dobila veliki broj komplimenata i izraza podrške, posebno s druge strane Atlantika, a sami protagonisti uvjeravaju čelnike i birokrate EU da je inicijativa kompatibilna s Berlinskim procesom, a posebno da nije pokrenuta kao zamjena za EU članstvo. Nema šanse.

Međutim, neki stručnjaci i kreatori javnog mnjenja, Otvoreni Balkan smatraju paralelnim procesom, koji ne pomaže procesu regionalne saradnje i integracije. Posebno jer su ciljevi identični u oba procesa – zajedničko regionalno tržište i sloboda kretanja.

Lako je reći da Otvoreni Balkan može da ugrozi Berlinski proces, jer ne uključuje sve zemlje regiona, i da opasno ugrožava proces evropskih integracija svih zemalja Zapadnog Balkana. Međutim, čak i djelimično otvaranje granica između polovine zemalja regiona znači ogroman napredak za region koji se prije samo dvije decenije davio u ratovima i krvoproliću.

Kosovska organizacija Balkanski forum, koja je dio Platforme za civilno društvo, velike mreže organizacija civilnog društva iz cijelog regiona Zapadnog Balkana, objavila je u maju analizu pod nazivom „Evropski angažman na Zapadnom Balkanu u okviru Berlinskog procesa“. Analiza se poklopila sa izjavom njemačkog kancelara Šolca,  4. maja,  kada je najavio da će se proces nastaviti u drugoj polovini 2022. godine.

Na kraju Analize, objavljeno je šest setova preporuka; pripremljeni su uz učešće nekoliko organizacija, uključujući i makedonsku organizaciju za ljudska prava Civil. Analiza Balkanskog foruma i preporuke civilnog društva realno, direktno i konkretno pokrivaju najvažnije aspekte (ne)funkcionisanja Berlinskog procesa i mogu poslužiti kao dobar putokaz za sve uključene političare, birokrate i druge aktere iz regiona i EU.

Lako je nešto započeti, ali je teško započeti istu stvar – drugi put.

Berlinski proces, na pragu svog ponovnog pokretanja, uprkos optimizmu i širokom osmjehu sa kojim se vraća na uvijek buran (Zapadni) Balkan, trebalo bi da odgovori (iskreno) na nekoliko pitanja. Na primjer: Zašto je nestao, pa mora da se vrati? Hoće li Zapadni Balkan dobiti neophodan prioritetni status, posebno u kontekstu hibridne i oružane vojne prijetnje koja dolazi iz Moskve i drugih potencijalnih prijetnji regionu? Da li Berlinski proces ima kapacitet, posvećenost i resurse da pomogne Balkanu da pokrene suštinske transformativne procese, uključujući proces pomirenja, protiv tendencija koje se, jednom riječju, mogu nazvati stabilitokratijom?

Ovo je važno, s obzirom da je reč o Balkanu, i to Zapadnom.

 

Džabir Derala, makedonski pisac, producent i novinar