„Samit Evrope“ ima za cilj da uspostavi novi oblik evropske institucionalne arhitekture koji bi predstavljao najširi krug u seriji institucionalnih krugova čije integraciono jezgro čini Evropska unija.

 Duško Lopandić

Samit „Evropa“ 44 šefa država ili vlada evropskih zemalja održan u Pragu nije doneo niti najavio dramatičan preokret u već isuviše burnim zbivanjima koja potresaju Evropu još od 24. februara 2022. godine. Moglo bi se reći da se radi o određenoj, iako još uvek nedovoljno definisanoj zajedničkoj reakciji na raspad poretka u „široj Evropi“ prouzrokovanog agresijom Rusije na svog suseda. Pokrećući sukob kakav nije viđen još od kraja II svetskog rata i kakav, na žalost, ima potencijal da dalje eskalira, Rusija se praktično svojevoljno isključila iz dosadašnjeg evropskog institucionalnog poretka, kako je to simbolično potvrdio i njen izlazak/isključenje iz Saveta Evrope, kao i odsustvo sa skupa u Pragu.

Jednodnevna diskusija lidera 44 evropske države posvećena pitanjima bezbednosti, energetike i migracija, bez čvrstog dnevnog reda, bez uspostavljanja institucionalne strukture i bez zaključaka (osim dogovora da se ovakvi susreti nastave) pokazala je u prvom redu želju učesnika da trenutna politički, ekonomski i bezbednosno opasna situacija, bude zajednički prevaziđena – bez obzira na možda različita gledanja učesnika na pojedina konkretna pitanja, ili postojanje poznatih bilateralnih sporova.

Samit u Pragu, s jedne strane donekle podseća na različite forme sličnih regionalnih skupova na vrhu (minus zajednička deklaracija) koje Evropska unija redovno organizuje – od samita sa zemljama Afrike do Južne Amerike. S druge strane, „samit Evrope“ ima za cilj da uspostavi novi oblik evropske institucionalne arhitekture koji bi predstavljao najširi krug u seriji institucionalnih krugova čije integraciono jezgro čini Evropska unija. Samit u Pragu time najavljuje nove vidove panevropske saradnje. Istovremeno,  druga strana ove medalje podrazumeva očekivanje da dođe do revatilizacije politike proširenja Evropske unije u kontekstu novih podela u Evropi i prihvatanja kandidatura Ukrajine i Moldavije (uz Gruziju) za ulazak u EU.

Veoma je važno da je veliki broj učesnika iz EU, uključujući i nemačkog kancelara Šolca, potvrdio da pokretanje EPS nikako ne znači alternativu za politiku proširenja EU koja ima svoju dinamiku. Kriza i rat u istočnoj Evropi, pokazali su između ostalog, u kojoj meri EU suštinski kasni sa proširenjem na Zapadni Balkan. Proširenje na zemlje Zapadnog Balkana – koje traje već dve decenije, a još mu se ne vidi kraj – predstavljalo bi pravu investiciju u evropsku bezbednost i budućnost. U tom smislu, umesto nekih predloga o pomeranju budućeg kruga proširenja za period nakon 2030. godine, bilo bi mnogo svrsishodnije što pre razraditi i primeniti inovativne predloge o ubrzanju proširenja EU u okolnostima novih geopolitičkih izazova. To bi podrazumevalo i postepeno (graduelno), odnosno fazno pristupanje država ZB u EU, kako je to u načelu najavljeno i u zaključcima Evropskog saveta – paralelno sa punim uključivanjem zemalja kandidata sa ZB u sektorske politike Unije i pristup strukturnim fondovima Unije.

U momentu kada je mir u Evropi ozbiljno ugrožen više nego bilo kada u novijoj istoriji, integracija zemalja Zapadnog Balkana u Uniju bi istovremeno potvrdila vitalnost i efikasnost evropskog integracionog projekta i obezbedilo političku stabilnost i povećan ekonomski prosperitet u regionu koji je od strateškog značaja za celu Evropu.

 

Prof. dr Duško Lopandić,  potpredsednik Evropskog pokreta u Srbiji