Sve medicinske radnice i radnici, hvala vam što svakog dana ustajete i ne odustajete, jer ako nam vi posustanete, u zdravstvenom sistemu koji ne postoji, neće ostati baš ništa.

 Dragoslava Barzut

 Prošle nedelje zaboleo me je stomak i nije prolazilo ni dan posle, ni dan posle dana posle, a tek noći, namučila sam se. Morala sam da preduzmem nešto. Za početak, da okrenem Dom zdravlja u svom naselju (Karaburma) i zakažem pregled kod lekara opšte prakse. Naravno, nisam bila iznenađena kada mi je medicinska sestra saopštila da je moja doktorka na bolovanju (da, i lekari imaju pravo na bolovanje!). Međutim, bila sam iznenađena time što se neko uopšte javio na telefon. Sećam se vremena kada ta opcija nije bila dostupna. Žena je bila ljubazna, pitala me je šta mi se dešava i rekla da dođem kod dežurnog lekara tog dana, pritom zakazala mi je pregled i ponudila tačan termin. Već kroz pola sata bila sam ispred čekaonice i čekala da me prozovu. Pored mene, na pregled je čekalo još dvadesetak ljudi, neki od njih u vrlo teškom stanju. Jedan gospodin srednjih godina, pao je u nesvest. Kroz pola sata prozvali su moje ime, ušla sam u malu ordinaciju sa malim bojlerom okačenim iznad lavaboa i maslinasto zelenim peškirčićem na kojem su vezom bila ispisana slova P.B. Doktor koji mi se obratio bio je veoma mlad, toliko mlad da sam se osetila mnogo matorom. Nikada me mlađi doktori i doktorice nisu pregledali koliko tih dana. U kratkom razgovoru zaključili smo da treba da me uputi na pregled na gastroenterologiju. Nekoliko minuta ćutao je i ubrzano kliktao, a onda više za sebe rekao: gde da te uputim, nema ništa, i Zvezdara je danas ušla u COVID. Nisam ništa odgovarala, nisam nudila opciju da sama platim pregled, jer te pare i nemam. Razmišljao je i na kraju odlučio da mi ispiše uput za Klinički centar, odeljenje hirurgija. Bio je to petak, vikend sam preživela, a u ponedeljak se javila u Klinički centar. Stigla sam tamo u 9 sati, javila se na šalter gde sam dobila ime lekara i termin. Bila je velika gužva, ljudi, vidno u bolovima bili su veoma nervozni, a ovi koji su ih doveli još nervozniji. Propustila sam jednu baku koju je dovela snaja. Medicinska radnica iza šaltera pitala je snaju: – A gde vam je muž. – Čeka u kolima. U pola dva su me prozvali. I mene je neko doveo, moja partnerka, ali to nismo komunicirale, a niko nas nije ni pitao. Bračni par koji je čekao zajedno sa nama, ušao je prethodno zajedno, žena i muž, on je pitao mogu li ja sa njom u ordinaciju? – Možete naravno. Moja partnerka nije ništa pitala. Pregledali su me doktor i doktorica, njih dvoje, devojka i mladić, bili su još mlađi od lekara opšte prakse sa Karaburme. Beskrajno mladi, pažljivi i nežni. Pitali su me da li bih mogla da uradim kolonoskopiju negde? Iskreno sam im rekla da je to puno novca, pa ukoliko postoji mogućnost… Našli su rešenje. To su ti ljudi kojima želim da aplaudiram. Sve medicinske radnice i radnici, hvala vam što svakog dana ustajete i ne odustajete, jer ako nam vi posustanete, u zdravstvenom sistemu koji ne postoji, neće ostati baš ništa. Čuvajmo jedni druge i budimo zahvalni dok još imamo na čemu.

 

Dragoslava Barzut, Građanske inicijative